Stjepan Volarić iz Surčina brižno čuva stare fotografije svojih predaka i rado priča priče koje one nose. Tako nam je ispričao isječak života svojega pradjeda Marka Samardžije, rođenog još u 19. stoljeću. 
Samardžija se dva puta ženio. S prvom ženom Marom imao je dvoje djece, Petra i Jagu, a s drugom Francikom nije imao djece. S Francikom se oženio nakon što mu je prva žena umrla, kaže Volarić. 
Na fotografiji starijoj od sto godina, fotografiranoj 1919., vidi se Marko sa suprugom Francikom kako sjede u svojemu dvorištu u Surčinu. Našem sugovorniku Marko je pradjed preko njegove kćerke Jage, koja je Volariću baka. Kaže kako mu je najdraža priča o pradjedu kada je otišao živjeti kod sina u Vršac, otkuda se vrlo brzo vratio.
»U svojim poznim godinama pradjed Marko otišao je živjeti kod sina Petra i snahe Magdalene u Kuštilj kod Vršca. Umrla mu je i druga žena, a moja baba se udala za djeda Ivu i, kako ne bi bio sam, sin ga je pozvao kod sebe. To je bilo u vrijeme Austro-Ugarske i sin Petar mu je radio kao finanz. Finanzi su bili nešto slično inspektorima, kontrolirali su sadi li netko duhan između redova kukuruza, plaća li porez itd. Kada bi Petar otišao na posao, njegov otac Marko bi izišao na ulicu ranom zorom i sjedio ispred kuće. Najprije se žalio i nije mu bilo jasno zašto mu se nitko ne javlja. Ljudi su žurno prolazili pokraj njega i kažu da je govorio da mu nisu rekli niti ‘dobro jutro’ niti ‘dobar dan’. To ga je, pričali su mi, veoma ljutilo jer u Surčinu nije navikao da ga ljudi ne poznaju. S druge strane, s obzirom na to da je na istom mjestu sjedio svakoga jutra, počeli su mu se svi javljati. Pričao je da su ga počeli ispitivati radnici prolaznici ‘Deko, jeste li poranili?’, ‘Kako ste?’, ‘Deko, što radite’ i njemu je to dosadilo. Rekao je sinu: ‘Vodi ti mene kući, ja ne mogu da se nadivanim ovdje. Drugo, oni svi kad uđu u fabriku, ostanem sam, nemam nikoga. A ja kad u Surčinu iziđem na ulicu preko puta moje kuće sjedi Petar Vratarić pa Franje Gajer... Kad ih vidim, puno mi srce, a ovdje nemam nikoga i nikoga ne vidim. Vodi ti mene u Surčin, a ja ću tebi sad nešto reći’«, priča nam Volarić i citira staru izreku: »Ako se hoćeš riješiti starog čovjeka, onda samo prodaš kuću u jednom selu i kupiš u drugom, ali ako ga se hoćeš polako riješiti, onda prodaš s jednog kraja sela i kupiš u drugom kraju sela«.
Tako se, priča Volarić, njegov pradjed Marko brzo vratio u rodni Surčin gdje je ostao do smrti. Iako je živio bez žene i kćerke, kaže, preživio je. 
J. D. B.