Ovotjedna fotografija potječe iz 70-ih godina prošloga stoljeća. Iz foto-albuma je Slavka Žebića, publicista i novinara, porijeklom iz Gibarca koji danas živi u Osijeku. Na fotografiji je Andrija Hajduković u Gibarcu, poznatiji kao Šolda. Andrija je volio svirati tamburu. Još kao mladić naučio je svirati samicu. Kasnije bas primu i kontrabas, a Gibarčani kažu da nije bilo žičanog instrumenta koji nije znao svirati. Naučio je svirati po sluhu, iako se često hvalio da zna i note. Uglavnom se svadbe u Gibarcu nisu mogle zamisliti bez tamburaša, Andrije i njegove bande, kako su ih zvali. Oni su uveseljevali goste na svadbama, koje su u tom srijemskom selu nekada trajale sedam dana, a svirali su i za »radosne« (običaj kada puna zaprežna kola mladoženjinih gostiju odlaze kod mladinih roditelja na ručak i nose darove).
Gibarac je oduvijek imao tamburaše, specifične po svom zvuku, pjesmama i šokačkim bećarcima. Osim gibaračkih tamburaša, poznati su bili i Bapčani, Kukujevčani, Ilačani, Tovarničani, Slakovčani, Morovićani i svirači iz Bokšića. No, za gibaračke tamburaše i Andriju je znalo cijelo selo i okolica. Svirao je s Božom Beladovim koji je bio violinist, ujedno i jedini školovani glazbenik u Andrijinoj glazbenoj skupini. Svojevremeno je u gibaračkoj crkvi sv. Ivana Nepomuka svirao orgulje. Osim njih, svirali su Marijan zvani Puh, Mata Andrin, Mića i Mirko Ugrenov. Cijele jeseni bi svirali diljem Srijema i Slavonije i uveseljavali goste na raznim proslavama. Po sjećanju novinara Žebića, postoji jedna anegdota vezana za nastup gibaračkih tamburaša i mještana Gibarca. 
Polovicom 70-ih godina u Gibarcu se pod pokroviteljstvom novosadskog Dnevnika održavala priredba Zima na selu. Dogovor je bio da Andrija okupi svirače. Međutim, nije uspio, pa su domaćini morali pozvati svirače iz Sota. Osim njih, u programu su sudjelovali mladi pjevači, recitatori i folklorna skupina, a Andrija je izrazio želju da pročita svoju pjesmu. Napravio je uvod i nakon smijeha i pljeska krenuli su stihovi:
»Mili Bože ala je sramota, da sviraju svirači iz Sota, kraj ovako dični Gibarčana, što bi rekla moja baba Ana. Sve igranke sviramo vam džaba, eto, to je naša strana slaba. Niko od nas neće pravit ovce, a Sočani da nam nose novce. Kad se svirce pronaći ne može, vi trčite kod Andre i Bože, mošte donet i novac i cvijeće, ali vam Andra više svirat neće. Jel vas sada bar malo sramota, što sviraju svirači iz Sota, a mi bi vam svirali badava, kad je tako velika zabava. Kažem sinoć spremi se Andrija, bit će tamo svakaki bekrija, u Gibarcu velika zabava, tu će pola ući zabadava. Bome vidim već dva i tri dana, stalno nose nešto iz dućana. Svaki dan su ovdje kod Tetkića, valjda išću od njeg slatkog pića. I Nikoluneko nešto pita, valjda novce hoće od žita. Kod Pauna idu i Romana, valjda traže pare iz mlekare. I od Pere idu iz birtije, valjda tražu kupovne rakije....«, prisjeća se Žebić dijelova Andrijine pjesme.
I danas se stari Gibarčani sjećaju Andrijinog nastupa i komentiraju njegovu pjesmu koja je pozdravljena gromoglasnim pljeskom i smijehom. Pamte ga i kao velikog komičara. Bio je nenadmašan u maskiranju, posebno u vrijeme poklada. Stari, sada pokojni Paun iz Gibarca, za poklade se maskirao u žene, a Andrija je bio majstor za maskirati se u kozu. Kažu Gibarčani da je to tako dobro radio da kada bi ga takvog maskiranog odveli na šidski vašar, ni veterinar ga ne bi prepoznao. 
S. D.