U središtu Božje riječi ove nedjelje, ali i općenito, je ljubav. Svi mislimo da o ljubavi znamo sve. No dojma smo kako se o njoj puno govori, a sve je manje vidljiva, kao da iščezava iz ovoga svijeta. Odlično je iskorištena u komercijalne svrhe, ali je ljudima sve manje vidljiva. Ima li ljubavi u ovome svijetu i tko treba ljubiti? Treba li čovjek samo čekati da bude ljubljen? Je li ispravno o ljubavi razmišljati polazeći od toga ljubi li mene netko i tko taj netko treba biti? Odgovore na ova, ali i sva druga pitanja o ljubavi treba tražiti iz samo jednog polazišta, a to je: Bog je ljubav.

Biti u Kristovoj ljubavi

Sve što Bog čini za čovjeka čini iz ljubavi i cijelo je kršćanstvo na njoj utemeljeno. Bez nje bi ono bilo tek neka filozofija, poput mnoštva drugih, koja govori o humanosti. Ovako, kršćanstvo je vjera, koja postaje program čovjekova življenja, ono je to što čovjeka izdvaja iz mnoštva drugih koji se vode različitim filozofijama ili jednostavno žive od danas do sutra. Ljubav koja je bit Božja, pa i bit kršćanstva, je to što kršćanina čini drugačijim, što njegova djela čini drugačijim, to što mijenja živote i mijenja svijet.
Isus u Ivanovom evanđelju poziva vjernike da ostanu u njegovoj ljubavi, te napominje: »Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi« (Iv 15,10). Isus traži od ljudi da ostanu u njegovoj ljubavi. Mnogi ljudi žive ne mareći za Kristovu ljubav, te na taj način ukidaju bliskost s njim. Zato on poziva da ne čine tako. Kao način ostajanja u njegovoj ljubavi, Krist navodi čuvanje njegovih zapovijedi. Dakle, ostati u zajedništvu s Kristom znači biti mu poslušan. To istovremeno znači uzvratiti mu ljubav koju nam je dao, jer koga ljubimo, njega rado i poslušamo. Kristove zapovijedi nisu neka šuma propisa i ograničenja. On ih u nastavku svodi na jednu: »Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge« (Iv 15,17). Tko ljubi brata svoga, činit će sve što je Krist zapovjedio, jer sve se zapovijedi na kraju i svode na ljubav, ljubav prema Bogu i prema bližnjemu. Onaj tko je povezan s Kristom i ne može živjeti drukčije nego i sam ljubiti, jer Kristova ljubav zahvaća čovjeka i mijenja ga, čini ga sličnim njemu. Tamo gdje nedostaje ljubavi, nedostaje Boga, po tome znamo jesmo li u Božjoj blizini ili smo se udaljili, te iz tog saznanja treba raditi na svojim promjenama.

Predanje

Ivan i u svojoj poslanici govori o ljubavi (usp. 1Iv 4,7-10). Ljubav je očita dužnost kršćana, a kršćanin ljubi zato što je ljubav od Boga i jer je ljubav Bog. Dakle, život bez ljubavi je život bez Boga, a kršćanin ne može tako živjeti. Bog je izvor svake ljubavi. Iz toga proizlazi da svatko tko ljubi to čini nesebičnim predanjem, baš onako kako ljubi Bog.
»Tko ne ljubi, ne upozna Boga« (1Iv 4,8), jer se u zajedništvu s Bogom ne može biti, a da Bog ne utječe na tvoj život. Božja ljubav je sila koja zahvaća čovjeka i čini ga sličnim sebi, čisti ga od sebičnosti, oholosti, egoizma, svega onoga što ga priječi ljubiti. Onaj tko Boga poznaje zahvaćen je njegovom ljubavlju te je i sam sposoban ljubiti.
Porijeklo Božje ljubavi je u njegovoj biti, a njezin izražaj je Kristov dolazak, te žrtva za ljudsko spasenje. Zato zapovijed da ljubimo jedni druge ne dolazi iz neke apstraktnosti već ima uzor u Sinu koji se za nas žrtvovao, upravo jer nas ljubi. Tako i mi: ako ljubimo, trebamo biti spremni na žrtvu, jer nema ljubavi bez žrtve. A tko je u Božjoj ljubavi zna i može darovati sebe za Boga i druge.