Ima onaj vic, sve ih je manje koji ga se sjećaju, a koji glasi ovako:
Razgovaraju partijski sekretar i partijski aktivist i u jednom trenutku sekretar važno kaže: »Auuu, umro Ivo Andrić«. Sav u čudu i vidno zbunjen aktivist će na to: »Majko mila, ko će nam sad biti pisac?«.
Drama kakva se u vicu odvijala u nekoj mjesnoj partijskoj ćeliji ovih dana odvija se i na najvišem državnom nivou, a njen intenzitet polako se prelijeva na sve društvene pore. Nakon što je razmršen čvor nesporazuma oko toga hoće li izbori 2. lipnja biti održani samo u glavnom gradu ili u svim lokalnim samoupravama u Srbiji, zagovarače ove druge opcije sačekao je drugi: izaći na njih ili ih bojkotirati? Drugim riječima, pojavio se još jedan problem, onaj o lijenčini iz vica: tražiš izbore, a Boga moliš da ih ne dobiješ. Trećim riječima, opet nešto vickasto: ako izađeš na njih – kajat ćeš se, ako ne – kajat ćeš se još i više.
I dok se oporba u glavnom gradu polako ali sigurno cijepa oko toga koji će odgovor izabrati, na lokalu, u Subotici, je stigla vijest koja je odjeknula kao grom iz vedra neba: Pokret građanske Subotice (PGS) najavio bojkot lokalnih izbora! A da bi sve bilo u duhu države u kojoj se ova drama odvija(la), takvoj odluci prethodila su brojna premišljanja, vaganja i neslaganja da bi na kraju predsjednik kluba vijećnika PGS-a Miroslav Milojević ostao usamljeni zagovornik ideje da na izbore treba izaći dok se ostalih četvero članova Predsjedništva ovog pokreta odlučilo za bojkot istih.
Svoje odlučno »Ne!« izborima većina članova Predsjedništva PGS-a obrazlaže činjenicom da do danas birački spisak nije uređen te da kao posljedicu takvoga javašluka u Subotici ima više upisanih birača nego stanovnika na posljednjem popisu! Kao razlog odustajanja od izbora Predsjedništvo PGS-a navodi i da je »medijska prisutnost skoro u potpunosti rezervirana za nositelje vlasti«, te da isti ti nositelji vlasti (iz redova Srpske napredne stranke) kupe najmanje šest do osam tisuća glasova, »prvenstveno naših sugrađana iz romske zajednice i najsiromašnijeg staleža« i na taj način »drže isključivi monopol u tom području kršenja zakona«. Osim toga, kao još jedan od razloga za »Ne!«, PGS ponavlja da se ponavlja stara priča o pritiscima i ucjenama na zaposlene u javnom sektoru koji su dosegli »neviđene razmjere«. Sve to skupa rezultiralo je priopćenjem za javnost u kom se Subotičani pozivaju da bojkotom lokalnih izbora »pokažu svoju političku zrelost i društvenu odgovornost u odnosu na potpuno urušavanje demokratskih stečevina, prava na fer i poštene izbore«.
Ako ćemo pravo – i ako se pravimo ludi da ne primjećujemo sitni bjelački rasizam, staleški elitizam i malu dozu zavisti zbog nedostatka monopola u području kršenja zakona – svaka im je »ka Njegoševa«. A ako ćemo obrnuti na drugu stranu, što (nam pre)ostaje: izbori na kojima će se nositelji vlasti istodobno boriti i za osvajanje što više vijećničkih klupa u Gradskoj kući i za njihovu »pravilnu« raspodjelu temeljenu uglavnom na diobu terena na maf... nacionalnoj osnovi? Znajući karakter ovdašnjih političkih stranaka, a napose mentalitet njihovog vodstva i članstva, nije nemoguće zamisliti da će se iza usklađenih javnih nastupa s predizbornih skupova u njihovoj pozadini odvijati prljava borba u kojoj će svatko u jednom trenutku postati i oporba s ciljem svođenja oporbe iz suprotnog tabora na najmanju moguću mjeru. Onakvu, recimo, kakva je bila u prvom sazivu svih lokalnih samouprava u Srbiji nakon društvenih promjena 5. listopada 2000., što je u Subotici, primjerice, rezultiralo s 59 vijećnika iz redova Demokratske opozicije Srbije (DOS) i tek osam iz redova oporbe, tada Socijalističke partije Srbije (SPS).
I što sada, kada se PGS povukao? Tko će sada, kao oni do jučer, sa svojih osam glasova podnositi amandmane na skupštinski materijal, ukazivati na štetnost donošenja unaprijed dogovorenih odluka, pozivati se na poslovnik i etiku...? Riječju, kao i partijski aktivist s početka teksta: »ko će nam sad bit opozicija«? DSHV? Pa Predsjedništvo upravo donijelo odluku o nastupu na izborima u partnerstvu s »predizbornim savezima koji će garantirati sudjelovanje autentičnih predstavnika hrvatske zajednice u procesima donošenja odluka«! Demokratska stranka? Pa njihovi dojučerašnji čelnici također u savezu sa SNS-om mirno rade i grade po gradu, a drugi dio ore i sadi po selu. Liga socijaldemokrata Vojvodine? Pa njihovo članstvo se ni međusobno ne poznaje... I tako redom.
Ako je za utjehu, ni u vicu se nitko nije sjetio da su osim Ive Andrića (da, i Miroslava Krleže) postojali i Dušan Kovačević, Ivan Raos, Ivo Brešan... Razlike su ipak dvije: u to vrijeme oni su bili bojkotirani, ali su, na sreću, i pored toga stvarali.
Z. R.