Veliko prostranstvo šuma i voda Gornjeg Podunavlja oduvijek je stanovnicima Monoštora bilo izvor života, bilo da se radi o drvetu koje se koristilo za prodaju ili ogrjev, ribi i divljači, pa i prilici za posao u poduzećima koja gospodare i brinu o šumama, vodama i divljači Gornjeg Podunavlja. Jedan od takvih poslova je i posao komparoša.  
Stipan Šeremešić, rođen 1934. godine (od majke Stane i oca Adama) iz obitelji koja nosi nadimak Škogrini, bio je godinama uposlenik gospodarstva koje upravlja resursima Gornjeg Podunavlja kada mu je ponuđeno radno mjesto komparoša, što je on i prihvatio. 
Kompa je prijevozno sredstvo za ljude i vozila sa i bez tereta s jedne obale na drugu. Po ukopanim stupovima s jedne obale na drugu, a preko vode razapeta je sajla (splet više tanjih upletenih željeznih žica) koju usmjeravaju na svakoj strani kompe po jedan kotač i po kojoj putem ručnog povlačenja klipka (ručno izrađen alat koji Stipan drži u ruci na fotografiji) klizi kompa. Kompa ima ogradu s dvije bočne strane, a s ostale dvije (ulazna-izlazna ili obrnuto) strane »kecelju« (pokretni dio kompe koji se spušta ili podiže u ovisnosti od visine vodostaja da bi teret koji se prevozi lakše ušao ili izišao iz kompe). U početku za posao komparoša i nisu trebali posebni uvjeti. Obično je novi radnik počinjao kao pomoćnik pa tek kada svlada posao mogao je biti komparoš. No, već za vrijeme Stipana polagao se poseban ispit pri lučkoj kapetaniji te se dobijala brodarska knjižica koja je predstavljala potvrdu da je komparoš osposobljen za posao. Kao svaki kapetan plovnog objekta komparoš je imao, a i danas radi mnogo poslova. Prvi koji je isključivo od njega ovisio i tražio tesarsko umijeće je pravljenje klipka (drvena poluga kojom se pritiskom-vučenjem po sajli pokreće kompa). Brine se komparoš i da su stupovi sa svake obale za koje je sajla vezana stabilni-dobro ukopani, a sajla spram vodostaja dovoljno spuštena-podignuta i nategnuta (po završetku posla sajla se spušta u vodu, a prije početka podiže); kompar brine i o tome koliko je lanac koji kompu drži uz obalu pri ulasku i izlasku tereta opušten ili zategnut, određuje kada i koliko ljudi, vozila i tereta može ući na kompu, kontrolira otvaranje kompe (vađenje i zamjena dijela oštećenog patosa od dasaka), a vodio je računa i o tome da ne bude vode u »talu« – komorama (dnu kompe), podmazuje kotače po kojima ide sajla, kontrolira ispravnosti sajle i čisti kompu od blata. Na kompi je obično bilo više klipaka (6-7), jer su kod velikog tereta i ostali putnici pomagali komparošu vući kompu. Na kompi je postojala i čaklja (dugačko drvo) kojom se otklanjala plutajuća drezga. Komparošu, kapetanu lađe, bez mora ipak nije lako. Ljeti vrućina, a zimi hladnoća, često nemirna voda s velikim valovima, jak vjetar nisu laki uvjeti za posao, pa Stipanu nije bilo lako 25 godina raditi taj posao. 
Stipan je svoj komparoški vijek proveo na mjestu gdje je kompu pred njegov odlazak u mirovinu zamijenio most Šmaguc te je neko vrijeme prije mirovine bio i čuvar mosta. U šezdesetoj godini (po tadašnjim propisima) Stipan na odlazi u mirovinu. Kao umirovljenik često u razgovoru s ljudima govori o vodostajima, nadolazećim vodama, sušama i niskim vodostajima, teškim ulascima i izlascima u kompu te dogodovštinama s ljudima koje je sretao.  
Željko Šeremešić