Marija i Andrija Piuković imali su dva sina koja su i nakon ženidbe ostala sa svojim obiteljima živjeti s roditeljima. U takvoj zajednici živjeli su najprije na salašu na Hrvatskom Majuru, da bi se 70-ih preselili u Suboticu i opet nastavili živjeti zajedno u velikoj obiteljskoj kući. Osim zajedničkog života, obitelj Piuković sa salaša je donijela i način života koji su imali ondje te su gotovo svakodnevno održavali vezu s imanjem koje im je ostalo na Hrvatskom Majuru, što je i za to vrijeme bilo nesvakidašnje, priča nam vlasnik fotografije i jedan od unuka Andrije i Marije Marinko Piuković.
Fotografija s unučadima i snahama
Stariji sin Grgo oženio je Dominiku, s kojom je dobio četvero djece, a mlađi Josip Lorku, koja mu je rodila dvoje djece.
Na fotografiji se vide majka i dida sa snahama i petero od šestero unučadi koliko su ih imali, jer najmlađe unuče tad još nije bilo rođeno. Kraj dide stoji Dominika, čija djeca su Jelena, Marinko i Ivan. Uz majku je druga snaha Lorka, a ispred nje su njezina djeca Ivan i Antun (posljednji s desne strane, umro je s 8 godina). Nekoliko godina nakon nastanka fotografije rođena je i Antonija.
Fotografija je snimljena u Subotici, ispred obiteljske kuće nakon što su se majka i dida doselili u grad. Na fotografiji nedostaju sinovi Grgo i Josip, koji su, kako nam objašnjava Marinko, najvjerojatnije za to vrijeme bili na poslu.
»Očevi su nam se zaposlili u Birografici u Subotici što je bio glavni razlog našeg preseljenja sa salaša u grad, da oni ne bi putovali svakoga dana na posao. Prvo su došli stric i strina ‘72., pa su ‘73. dio kuće kupili moji roditelji, a majka i dida su došli nakon nas ‘74.«, priča Marinko Piuković.
Odlasci na salaš
On kaže kako mu je ova fotografija veoma draga, jer su na njoj unučad s majkom i didom s kojima su proživjeli cijelo djetinjstvo. U sjećanju mu je posebno draga slika, kaže, kako ih majka i dida vode na salaš.
»Svi smo rođeni na salašu i prve godine svojih života smo ondje proveli. Odrastali smo skupa, u istom dvorištu i takav način života gdje su na istom mjestu živjeli i majka i dida, i moji roditelji i striko i strina s njihovom djecom smatram jedinstvenim, naročito jer smo to sve nastavili i preseljenjem u grad. Mi smo svi i danas veoma povezani, a za to su puno doprinijeli i majka i dida. Sjećam se kad smo se preselili u grad da su nas oni gotovo svakodnevno vodili s njima na salaš. Dida bi ustao rano, uprego čilaše Zlatana i Vihora, stavio balu slame u špediter na koju bismo mi posjedali i polako bismo krenuli k salašu đurđinskim putom uz prugu, a pratio bi nas ker Cigo, koji je također s nama doš’o sa salaša. Išli smo na salaš po hranu za stoku koju smo prenijeli u grad. Imali smo svašta, konje, svinje, pilež, a između ostaloga i kravu od čijeg mlijeka je mama pravila sir, a mliko se od kuće prodavalo«, priča Marinko.
Odlasci na salaš u ovom obliku prestali su ‘78. kada je u obitelji kupljen prvi traktor. Marinko kaže, tad se sve ubrzalo i ova idilična slika zajedničkih odlazaka na salaš s majkom i didom je iščezla. Poklopilo se to i s početkom školovanja unučadi.
Obitelj Piuković i dalje održava salaš na Hrvatskom Majuru koji im sada služi za bijeg iz grada i obveza, a na istoj adresi u Subotici i dalje žive braća Grgo i Josip sa svojim suprugama. Sada oni ondje dočekuju svoju djecu i unučad. Kako kaže Marinko, nepisano pravilo je da se u obiteljskoj kući okupljaju nedjeljom na kavi.
J. D. B.
