Kako nam je Uskrs sve bliže, tako nas i liturgijska čitanja sve konkretnije podsjećaju na Kristovo spasenjsko otajstvo, ali i na kršćanske vrijednosti koje ne smijemo zaboraviti kao vjernici. Donijeli smo mnoge odluke o obraćenju, molitvi, željeli smo mnogo raditi na sebi na početku korizme. No, kako vrijeme odmiče sve nam je teže, kušnje su sve veće, ne uspijevamo uvijek, naše slabosti ponekad pobjeđuju naše želje. Ali, kršćanski živjeti znači boriti se, pobjeđivati sebe, pa i kad padneš, nastaviti boriti se i ustrajati na putu obraćenja. Naravno, to možemo samo uz Božju pomoć, uz molitvu. Zato je vrijeme korizme vrijeme obraćenja i molitve, jer jedno bez drugoga ne može ići. Riječju, to je vrijeme borbe koja se vodi cijeloga života, a korizma je samo jedan njezin mali dio, samo jedan podsjetnik da ne prestanemo raditi na sebi, da ne prestanemo živjeti za vječnost.
Utjelovio se radi našeg spasenja
Isus, Sin Božji, utjelovio se kako bi svijetu donio spasenje. Mogao je Svemogući Bog spasiti svijet na različite načine, ali je htio uzeti ljudsku narav, postati ljudima u svemu sličan osim u grijehu. Tako je Bog i spasenje koje donosi čovjeku postalo bliskije. Krist kroz svoju ljudsku narav, kroz svoje čovještvo ide prema onom božanskom, koje pobjeđuje zlo.
U Poslanici Hebrejima stoji: »Krist je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bī uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja« (Heb 5,7-9). Kada se približio čas, Krist je znao što ga čeka. Budući da je bio čovjek, njegova je ljudska narav osjetila strah pred strašnom mukom koja ga očekuje, ali božanska je znala da je to ono što je potrebno, zbog čega je došao među ljude, te da će se Bog po svemu tome proslaviti. On u Maslinskom vrtu ne moli zato što ne želi da se dogodi ono što se ima dogoditi, nije se predomislio, nego iz svoje ljudskosti traži hrabrost u svome božanstvu, povjerava se Ocu siguran da želi ispuniti njegovu volju.
Želimo li biti spašeni?
Njegova savršena žrtva postaje izvor spasenja, ali ne svima, nego onima koji ga slušaju. Znamo da Bog želi spasenje svih ljudi, ali ga ne nameće. Sin Božji se žrtvovao za cijeli svijet, ali čovjek može odbiti biti spašen. I baš kao što sveti pisac piše Hebrejima, Krist je začetnik spasenja onima koji ga slušaju. U današnje vrijeme velika je razlika između onih što se zovu kršćani i onih koji stvarno Krista slušaju. Vrijeme priprave za Uskrs je vrijeme koje nas poziva da se preobrazimo iz »samo kršćana« u one koji uistinu slušaju Krista. Previše smo zapeli u običajima i tradicijama, u svjetovnom i ugodnom, u toleriranju i liberalnosti. Suviše smo razvodnili poruku spasenja i smisao kršćanstva. I tako, malo-pomalo, iako smo kršćani, udaljili smo se od Krista toliko da ga sve slabije čujemo, a tako smo se udaljili i od spasenja. Ove nas riječi poslanice zovu da se vratimo Kristu, da prihvatimo spasenje, bez kompromisa, bez ikakvih ustupaka ovome svijetu. To je borba koju možemo dobiti jedino ako je budemo s Kristom vodili, to je put obraćenja, koji nije lagan. Na njemu se pada, ali i ustaje, jer Krist poznaje dobro ljudsku narav i zato je strpljiv s nama; zato nam želi pomoći da stignemo do vječnosti, ako prihvatimo njegovu ponudu i krenemo za njim.
