Korizma polako odmiče, a liturgija nas sve konkretnije podsjeća na velika djela koja je Bog za čovjeka učinio. U Velikom tjednu prisjetit ćemo se svega što je Krist, Božji Jedinorođenac, pretrpio za spasenje svijeta. Ali i prije tog prisjećanja križ pred nama stoji kao trajni znak Božje žrtve i ljubavi za čovječanstvo. Ako se Bog žrtvovao za čovječanstvo, to znači da nijedan čovjek na svijetu nije izuzet od Božje ljubavi, nisam ni ja, a ni moj bližnji. Kristova Krv se prolila za sve ljude koji me okružuju, koje znam i koje ne. Iz te svijesti o Božjoj žrtvi za mene, ali i za sve druge ljude, treba započinjati svoj put obraćenja.
Božja ljubav
Evanđelist Ivan piše: »Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni« (Iv 3,16). Sve ima svoj početak u Božjoj ljubavi. Židovima je teško shvatiti da bi Bog ljubio cijeli svijet. Oni Božju ljubav vezuju samo za svoj narod, jer su oni izabranici. Ipak, Božja ljubav nije samo za njih rezervirana. Bog ljubi svakog čovjeka i iz te ljubavi prema svakom čovjeku započinje njegovo djelo spasenja. Mi na židovski stav gledamo negativno i osuđujemo njihovo razmišljanje, ali ako malo dublje zavirimo u svoju nutrinu, ako malo detaljnije preispitamo svoje stavove i postupke, shvatit ćemo da i sami pravimo istu grešku. Smatramo se bolji i vrjedniji od drugih, privilegiraniji na osnovu nekih svojih kriterija, koji često pred Bogom nemaju nikakvu vrijednost. Upravo zbog takvog načina razmišljanja priča o ljubavi postaje floskula, otrcana fraza kojoj većina ne pridaje važnost. Jer, ljubimo koga želimo, odbacujemo, povrjeđujemo i osuđujemo opet koga želimo, a u takvim postupcima ljubav ne postoji. Egocentrični smo, proračunati pa često i kad činimo dobro i »ljubimo« bližnjeg, činimo to radi nekog osobnog interesa i satisfakcije. A pred Bogom je to bezvrijedno. Njegova je ljubav čista, snažna i jednaka za svakog. On nema nikakav interes ljubiti nas, a ipak to čini, do te mjere da žrtvuje svoga Jedinorođenca da bi se mi grešni i poročni, proračunati i hladni, ipak mogli spasiti, jer drukčije za nas ne bi bilo nade.
Vjera
Ipak, spasenje je Božja ponuda, a spašava se onaj tko u njega vjeruje. Bog nas ljubi, ali nam ne nameće svoju ljubav ni spasenje, ostavlja nas da to sami slobodno prihvatimo. Nemojmo olako shvaćati vjeru i misliti da, ukoliko vršimo revno neke vjerske propise, to znači da vjerujemo. Vjera je unutarnje opredjeljenje, ona je stav, pokretač svih naših djelovanja, životni stil, nešto što prožima cijelo naše biće. Zašto Isus toliko često kritizira farizeje, a oni bolje nego itko vrše sve vjerske propise i znaju Zakon. Ali srce im je prazno, pretvorili su se u obične legaliste, ispražnjene od bilo kakvih osjećaja za bližnje i za Boga. Naša je vjera pružena ruka Bogu, koji nas onda vodi putem spasenja. Čovjek, slab i grješan, nije sposoban svojim djelima zavrijediti tu veliku milost. Ona je isključivo Božji dar.
Pavao piše: »Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!« (Ef 2,8). Korizma nas podsjeća da promjene koje je važno učiniti nisu samo izvanjske žrtve, da ne budemo suvremeni farizeji. Sve treba biti ukorijenjeno u promjeni našega stava i pristajanju uz Boga svojim temeljnim opredjeljenjem. Bog želi nas, želi da pristanemo biti spašeni, da prihvatimo ljubav i uzvratimo, da živimo život koji pokazuje da s njime koračamo putem spasenja.
