Na kelebijskom putu prema graničnom prijelazu nalazi se očuvani salaš obitelji Čuvardić. Sam salaš je star preko 100 godina, a danas je on registriran kao seosko-turističko domaćinstvo koje je otvoreno za posjetitelje. Ujedno, ovaj salaš je i vinarija. Imanje i posao vodi bračni par Miljan i Judita Poljaković.
»Ovo je jedan obiteljski posao, moja supruga Judita je četvrta generacija vinogradara u svojoj obitelji. Ovo je njezin salaš i po nekim mojim informacijama ovo je i najstariji salaš u ovom dijelu grada, a podigao ga je još Juditin pradjed koji je i posadio prvi vinograd još 1932. Kasnije, kako je vrijeme prolazilo, salaš je stajao neupotrijebljen i onda su moj punac i punica obnovili vinograd 1975. godine i na neki način počeli se baviti vinogradarstvom. Počelo je to iz hobija, ali je preraslo u nešto više. Punac je prvi koji je počeo baviti se ovim poslom, prvi je registrirao vinariju, on je otvorio firmu i od toga je krenulo«, govori Miljan Poljaković.

Stare i nove sorte

Miljan je podrijetlom iz Žednika i kako sam kaže, odrastao je na salašu kod babe i djeda, te mu fizički poslovi nisu bili nikakva novina. Stoga je posao oko vinograda prihvatio objeručke, a jedna od velikih želja mu je da svoju ljubav prema vinarstvu prenese i na svoju djecu.   
»Bavimo se vinarstvom, sva naša proizvodnja dolazi iz našeg vinograda. Imamo starih autohtonih sorti, ali imamo i novih sorti iz novog svijeta vinarstva. Od lokalnih sorti tu su kevedinka, kadarka, što se tiče crvenih sorti tu su cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot. Od novijih imamo chardonney, pa i bouvier isto spada u moderne sorte, to je sorta koja je specifična za naš vinograd jer mislim da je nema nitko osim nas. Većinu poslova obavljamo u krugu obitelji. Moj punac je po struci agronom i poznaje svaki trs u vinogradu kao da je njegovo rođeno dijete, on se bavi rezidbom i sličnim poslovima u vinogradu, dok se ja bavim vinom. Da se razumijemo: ja sam sve od njega naučio i dalje se usavršavam i širim svoja znanja. Naravno, mislim da je netko tko je fakultetski obrazovan za ovo u prednosti, ali ne mislim kako je to glavni uvjet za ovo zanimanje. Mislim da su volja i ljubav na prvom mjestu jer vinarstvo iziskuje puno posla. Kad nema posla u vinogradu, onda imaš posla u podrumu recimo.« 

Ništa ne ostavljati za sutra

Po Miljanovim riječima, ono što čini vino specifičnim pićem je to što je vino živo. S njim se mora raditi cijele godine jer se ono vječito mijenja, zahtijeva stalnu kontrolu i nadzor:
»Ljudi smatraju vino za piće života. Ne želim podcijeniti proizvođače rakije, ali rakiju ispečeš i to je gotov proces. Vino i vinograd stalno traže ljudsku ruku, da tako kažem traži da ga ‘miluješ’. Poslije svih ovih godina sam shvatio neke stvari, kao recimo da nijedan stroj ne može zamijeniti ljudsku ruku i što se više baviš vinogradom bolje rezultate ostvaruješ. Mislim da se zato tako mali broj ljudi bavi ovim poslom. Također, jako je bitan moment i pravovremeni rad. Ako se nešto treba uraditi danas, onda to i moraš uraditi tada, ne smije se ništa ostavljati za sutra ili neki drugi put. Vremenske prilike se mijenjaju, sve to dodatno otežava nama vinogradarima posao, ali zato su i veći izazovi. Prošla godina nam je, recimo, bila fantastična, pola Europe je imalo teške uvjete, ali nas je izgleda Bog pogledao i kod nas u vinogradu nije bio nijedan mraz, nijedan led niti bilo što.«

Želja za napretkom

Trenutno je u njihovom vlasništvu dva hektra vinograda, gdje godišnje proizvedu oko 10.000 litara vina. Miljan vjeruje kako će u budućnosti biti i proširenja, jer kako sam kaže – sistem to zahtijeva od proizvođača, ali također ga motivira i želja za stalnim napretkom.
»Ja ovo volim. Nije lako jer radim dva posla i imam obitelj, ali mene ovo ispunjava. Svake godine se trudim podići posao na neki novi, viši nivo. Povezujem vinogradarstvo s kuharstvom, jer su oba posla takva da zahtijevaju da zaista voliš to što radiš. Trenutno sam zamjenik glavnog kuhara u restoranu Boss i kada dođem kući s posla, ja odmah idem u vinograd. Čak iako nemamo posla u tom trenutku, ja dolazim obići, provjeriti je li sve u redu. Ne mogu zamisliti sebe kako sjedim na kavi ili kako ležim cijelo poslijepodne«, govori naš sugovornik. 
Ljubitelji kapljice mogu lako pronaći vina iz kuće Čuvardić, jer danas većina subotičkih restorana ima u svojoj ponudi i vina iz njihovog podruma:
»Vino prodajem isključivo u Subotici, šire od toga ne radim niti želim trenutno. Većinu vina prodam subotičkim restoranima poput Tresetišta, Jelen salaša, Batesa... ali i nekim manjim lokalima. Može se doći i na salaš, pogledati kako sve ovo izgleda, naravno prodajemo vino i na salašu. Potrebno je zakazivanje prije dolaska, a mogu se organizirati manji skupovi, večere i slično. Na salašu nudimo isključivo tradicionalnu vojvođansku kuhinju.«
Inače, vina iz kuće Čuvardić također možete prepoznati i po unikatnoj etiketi s crnim pulinom: 
»To je naš bivši pas Bruno. Po meni salaš nije salaš ako nema makar jednog pulina. On je čuvao ovo mjesto dan i noć i uvijek nas pratio kamo god bismo pošli. Zato, kada smo redizajnirali etiketu odlučili smo se staviti njegovu sliku da bude naš zaštitni znak«,  kaže vrijedni vinar Miljan Poljaković. 
Ivan Benčik