U autoriziranom intervjuu znanstvenog suradnika u Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu dr. sc. Dejana Bursaća S velikom sigurnošću možemo reći da su izbori završeni, a koji je u Hrvatskoj riječi objavljen 12. siječnja izostali su sljedeće pitanje i odgovor. 
► Srbija je 2004. godine potpisala bilateralni sporazum s Hrvatskom da će se osigurati zastupljenost pripadnika hrvatske nacionalne manjine na svim razinama kao što i Hrvatska to osigurava srpskoj manjini. Među ostalim, hrvatski premijer Andrej Plenković je na Božićnom prijemu Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu 6. siječnja rekao kako se njegova vlada »zalaže za jednaka prava Hrvata u Srbiji kao što imaju Srbi u Hrvatskoj, osobito kad je riječ o provedbi sporazuma između dvije zemlje, a koje bi omogućilo i Hrvatima u Srbiji da imaju zajedničko političko predstavljanje i na nacionalnoj razini, na razini Narodne skupštine Srbije i na razini pokrajine, u Vojvodini«. Međutim, kroz sve ove godine to nije osigurano. S Hrvatske strane se traži da se taj sporazum ispuni i osigura zastupljenost, ali i dalje hrvatska manjina nema svoje predstavnike na svim razinama vlasti. Koji izborni model ili afirmativne mjere bi po Vašem mišljenju bio dobar kako bi i malobrojnije manjine imale svoje predstavnike?
Da, taj sporazum iz 2004. je jedna od većih diplomatskih brljotina u modernim regionalnim odnosima i rezultat, rekao bih u najmanju ruku, ogromnog amaterizma tadašnje srpske diplomacije. Objasnit ću zašto. Hrvatska i Srbija, kao što znamo, imaju različite izborne sustave. Hrvatska je podijeljena na izborne jedinice s više mandata, a još 1999. godine je uvedena 12. izborna jedinica, u kojoj se biraju predstavnici nacionalnih manjina, njih ukupno osam – od čega tri zastupnika iz redova srpske manjine. Srbija, s druge strane, ima jednu izbornu jedinicu u kojoj se biraju svi zastupnici na razini cijele zemlje, dok je strankama nacionalnih manjina omogućen lakši ulazak u državni, pokrajinski i lokalne parlamente kroz niz mjera pozitivne afirmacije – prvo kroz ukidanje izbornog cenzusa za ove liste 2004. godine, a zatim i kroz uvođenje množenja rezultata liste s koeficijentom 1.35, pred izbore 2020. godine. To je svakako poboljšalo predstavljanje manjina, tako da su recimo u prošlom sazivu skupštine manjinske partije imale 13 zastupnika. Međutim, takav sustav ne prepoznaje garantirana mjesta u parlamentu kakva postoje npr. u Hrvatskoj, Belgiji ili Sloveniji. Tko god je sa srpske strane pripremao spomenuti sporazum te 2004. godine, očigledno nije poznavao politički sustav vlastite zemlje niti se konzultirao s relevantnim institucijama. Eventualna primjena takvog rješenja za samo jednu manjinu imala bi šire implikacije, jer su Hrvati tek sedma etnička grupa po brojnosti u Srbiji, dok su Srbi u Hrvatskoj druga. Nevezano za taj sporazum, mislim da je aktualno rješenje s manjinskim cenzusom dobro i da daje dobre rezultate za manjinske partije. Manjinske liste mogu osvojiti mandat već s nešto više od 10 tisuća glasova na republičkim izborima, odnosno oko 5.500 glasova na izborima za Skupštinu Vojvodine. To ne bi trebalo predstavljati problem za hrvatsku zajednicu, uzevši u obzir njenu brojnost od oko 40 tisuća s nedavnog popisa. Međutim, jeste pitanje za političke stranke koje predstavljaju Hrvate: zašto ne uspijevaju mobilizirati glasove iz vlastite zajednice?