»Postoji nešto u projektu Viktora Jurige i Zvonka Sarića što me čini tužnim. Kažem u projektu, a ne fotografijama, jer ono što je pred nas postavljeno nadilazi skup tehnoloških obrazaca kojim se obično obilježava fotografsko umijeće. Zapravo, ono što se podastire našoj pažnji htjelo bi da izbjegne sjaj tog umijeća, da iskorači ispred njega, da njemu predhodi i da ga sublimira. A ono što predhodi i ono što prekoračuje, ono što sublimira, to je zapravo misao. Misao čista, misao tužna.
Otkud tuga koja nema svoj konkretni povod u varljivom slikovnom prizoru ili sceni ili prepletu scena? Otud što nam niz ovih radova govori samo o jednom – o odsutnosti. Kako se može govoriti o odsutnom, kako se može fotografirati nešto što nije prisutno? Možda je baš ovdje mjesto da se sjetimo one rečenice Rolanda Barthesa iz poznatog eseja nazvanog – Svijetla komora. On kaže: ono nešto pomalo jezivo što postoji u svakoj fotografiji: povratak je umrlog. Kao da se fotografiji obraćamo, jer znamo da je ono što će uslijediti samo jedno svjedočanstvo o odsustvu. Jer ne radi se o uskrsnuću, niti o oživljavanju, niti o ovjekovječenosti, već o povratku nečeg što živo nije i živjeti više ne može, što je dakle definitivno odsutno. Neki pra-nedostatak oko koga se vrti naša izvorna žudnja – žudnja kao takva«, rekao je Mirko Sebić na otvorenju izložbe zajedničkog vizualnog projekta Viktora Jurige i Zvonka Sarića U zrcalu, u novosadskoj galeriji Forma.
