Intervju

Dobitnik nagrade za borbu protiv diskriminacije u 2014. godini je novinar Ljubomir Živkov, koji se svojim tekstovima suprotstavljao kršenju ljudskih prava. Ova nagrada koju dodjeljuje Koalicija protiv diskriminacije je nedavno uručena Ljubomiru Živkovu koji je pisao za B92, Peščanik, e-novine, YellowCab, Blic, a sada piše za Vreme i site Istinomer, a odnedavno radi tjedni prilog i za RTV.

 

 

 

HR: Gdje uočavate vidove diskriminacije u našem društvu? Tko su najčešće stigmatizirane osobe ili grupe? Trebaju li novinari ukazivati na postojanje slučajeva pravljenja razlika, diskriminacije po etničkim, vjerskim, socijalnim, spolnim, pa i starosnim osobinama?

Obično se pomisli na nacionalne manjine kad se spomene riječ »diskriminacija«, a diskriminacije ima u svakoj, pa i najmanjoj grupi, bila ova sačinjena i od vršnjaka, koji mogu biti svi istog spola, uzrasta, podrijetla, vjeroispovijesti. To je u prirodi svake grupe, ali je na članovima da se toj, sad ispade prirodnoj težnji, racionalno i emotivno suprotstave. I kad imate samo jedan par, bračni, ljubavni, premda može to biti jedan te isti par, obično jedna osoba prevlađuje, druga se podređuje, pokorava se, povlađuje. Vrlo često to čini dragovoljno, i s uživancijom, i na radost osobe koja u odlučivanju odnosi prevagu. Da bi u paru postojala ravnoteža i istinska ravnopravnost na tome se mora raditi, to je posao, ali ako je i mužu i ženi dobro da među njima postoji nadređenost i podređenost, good for them, blago njima. U grupi je, pak, borba za ravnopravnost sviju članova moralna obveza svakog člana grupe. 

Novinari službeno moraju ukazivati na diskriminaciju gdje god je namirišu, to je zapravo i jedino, najviše što oni mogu uraditi, na nepravdu ukazati, čak i tamo gdje je ona toliko prikrivena da ju možda i žrtve još ne prepoznaju u punoj njezinoj strahoti, nego je šuteći trpe.

 

Zvonko Sarić

 

Opširnije u tiskanom izdanju