Knjige i časopisi

Kamo spada iskustvo iz prostora jezika, egzistencije, pjevanja i promišljanja

svijeta Lazara Franciškovića što ga je pretočio u svoja djela,

napose u knjigu Eseji? Gdje mu je ishodište? U kojoj poetološkoj i stilsko-

paradigmatskoj praksi? Sadrži li ono u sebi zametak ili elemente

prethodećih ideja? Hoće li, možda, utjecati, ili pridonijeti, stvaranju budućnosne

umjetnosti i misli o čovjeku? Rijetko kada se može pružiti jednoznačan

odgovor na ova pitanja, a u Franciškovićevu slučaju, navedeni

pristup, čini se, ne bi nas ni približio traženom i očekivanom odgovoru.

Zašto je tomu tako?

Moglo bi se reći jer Francišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi

primjereno shvaćanje o lijepom i poetološkom u pjesništvu. I jer je odlučan

svojim, kako sam kaže, , obraniti i očuvati grad, kojega očito – voli,

do kojega mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju lapidarnu, suspregnutu

liriku, prozu, eseje ...

M. Miković