Kamo spada iskustvo iz prostora jezika, egzistencije, pjevanja i promišljanja
svijeta Lazara Franciškovića što ga je pretočio u svoja djela,
napose u knjigu Eseji? Gdje mu je ishodište? U kojoj poetološkoj i stilsko-
paradigmatskoj praksi? Sadrži li ono u sebi zametak ili elemente
prethodećih ideja? Hoće li, možda, utjecati, ili pridonijeti, stvaranju budućnosne
umjetnosti i misli o čovjeku? Rijetko kada se može pružiti jednoznačan
odgovor na ova pitanja, a u Franciškovićevu slučaju, navedeni
pristup, čini se, ne bi nas ni približio traženom i očekivanom odgovoru.
Zašto je tomu tako?
Moglo bi se reći jer Francišković nastoji uspostaviti vlastito, sebi
primjereno shvaćanje o lijepom i poetološkom u pjesništvu. I jer je odlučan
svojim, kako sam kaže, , obraniti i očuvati grad, kojega očito – voli,
do kojega mu je stalo, radi kojega i kojemu ispisuje svoju lapidarnu, suspregnutu
liriku, prozu, eseje ...
M. Miković
