Dobro je poznato, sve usporedbe su manjkave. O tome se uči na prvoj godini fakulteta. To ne znači da se u znanosti, pa i svakodnevnom životu koji uključuje i političke izjave i govore, one široko ne primjenjuju. Naime, usporedba ili komparacija je sastavni dio svakog mišljenja i jedna od široko zastupljenih znanstvenih metoda. Postupkom komparacije uočavamo sličnosti ili zajednička obilježja (odnosno razlike) dva ili više događaja, pojave, objekata u raznim vremenima i raznim prostorima. Ali, u znanosti se vodi računa o tome da analogije mogu dovesti do točnog, ali i netočnog zaključka. Analogija krije zamke, piše u svakom metodološkom udžbeniku, jer se spoznaja kreće od pojedinačnog prema pojedinačnom. I zbog toga se, u znanosti barem, zaključivanje na temelju usporedbi koristi vrlo obazrivo, ono podrazumijeva pozorno prikupljanje podataka, određivanje obilježja koja će se uspoređivati i određivanje kriterija uspoređivanja.
U politici, odnosno političkim govorima, analogija je također zastupljena, naročito u situacijama kada se govori o dvije ili više zemalja, o dva ili više naroda, gospodarstvima, regijama... Međutim, ciljevi i pristup političara i znanstvenika bitno su različiti. Tako, na primjer, kada se događaju posjeti političara iz Hrvatske Srbiji ili političara iz Srbije Hrvatskoj obvezne su usporedbe položaja srpske manjine u Hrvatskoj i hrvatske manjine u Srbiji. A često i pripadnici manjine (odnosno većine) uspoređuju položaj ovih dviju manjina. Pri tome se naravno ne koriste znanstvene metode i često se olako prelazi preko razlika, a ističu sličnosti. Tako se na HRT-u pojavio prilog u kojem se novinar zapitao hoće li prosvjedi i skidanje ćiriličnih službenih ploča u Vukovaru i drugim hrvatskim gradovima dovesti do recipročnih akcija u Srbiji i ugroziti službenu uporabu hrvatskog jezika u Vojvodini. Naravno, može i to nekome pasti na pamet. Ali doista je teško uspoređivati sudbinu Vukovara i Subotice (na primjer), kao što nije niti ista povijest odnosa Srba i Hrvata u Hrvatskoj i Hrvata i Srba u Srbiji.
A o novinarskoj površnosti da i ne govorimo. U prilogu se, naime, navodi kako su u »Vojvodini, odnosno Srbiji, hrvatski jezik i pismo u službenu uporabu uvedeni 1993. godine«. Ako je i od HRT-a, previše je. Naime, ako su već zabrinuti za službenu uporabu hrvatskog jezika u Srbiji, onda bi trebali znati i navesti kako je Hrvatima tek 2002. godine po prvi put priznat status nacionalne manjine u Srbiji i Crnoj Gori, a hrvatski jezik je bio uveden u službenu uporabu 1993. godine samo u Subotici, i to opet zbog različite povijesti i odnosa stanovnika toga grada jednih prema drugima i poštovanju prava manjina i zakona države u kojoj živiš. Vukovar je ipak sasvim nešto drugo. I svaka je analogija tu suvišna.
J. D.
