Među razloge isticanja nezamjenjive uloge masovnih medija u funkciji očuvanja nacionalnog identiteta najčešće se navode i općepoznata načela o pravodobnom, istinitom i nepristranom novinstvu. Ipak, ova univerzalna načela, u koja se svi zaklinju, kod pokušaja opisivanja i razjašnjavanja pojava u svijetu, i utvrđivanja vlastitog položaja u njemu, samo onda zadobivaju puni smisao ako je u narodu ili njegovoj zajednici, gdje ih se hoće provoditi, ostvareno i pravo na službenu uporabu materinskog jezika. Budući da se onaj kojemu je uskraćen vlastiti jezik doima kao osoba lišena identiteta – sukladno tomu i zajednica koja danomice ne rabi materinski jezik njezinih pripadnika, ne ispunjava nezaobilazan uvjet za očuvanja svoga imena. 

 

Ovo su i te kako shvaćali mnogi vođi naših predaka u K. und K. monarhiji. Unatoč zakonskih odredbi kojima su im na papiru zajamčena stanovita manjinska prava, nakon Austro-ugarske nagodbe (1867.) i Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.), sve su manjine, pa i većinsko bunjevačko i šokačko stanovništvo u Subotici i Bajskom trokutu, izloženi neskrivenoj i upornoj, često drskoj i izazovnoj, a ponajviše perfidno i vješto vođenoj asimilaciji. Odgovor naših predaka bio je preporodni pokret s Ivanom Antunovićem, popraćen izdavanjem više listova i kalendara, te zapaženom knjiškom produkcijom (isprve I. Antunovića i A. Šarčevića, kasnije A. Evetovića, I. Petreša, L. Budanovića, B. Rajića i dr.).