Razlog za to, osim što su institucije sjećanja među Hrvatima u Vojvodini nerazvijene, situiran je u činjenici što je Josip Andrić cijeli svoj život bio angažirani intelektualac katoličkoga usmjerenja, to jest bio je i ostao vjeran katolik, što je javnim djelovanjem i svjedočio. No, tako što nije bilo poželjni svjetonazor za ideologiju i društveni sustav koji se gradio na ovim prostorima nakon Drugoga svjetskog rata. Naime, takvim je osobama, s jedne strane bio onemogućivan nastavak javnoga djelovanja, a s druge strane kršćanske su sastavnice kulture bile ignorirane, kako u javnosti tako i u novome, službenom sjećanju koje se ustrojavalo. Stoga ne treba čuditi što je jedan značajan dio kulturnoga naslijeđa i, uopće, povijesti u Hrvata, među ostalim i opus Josipa Andrića koji je objavljen u ovoj knjizi, ostao uglavnom zaboravljen, to jest nije čak ni elementarno iščitan, a kamoli svestrano protumačen i stručno valoriziran.

U tom smislu, malo je poznato da je Andrićevo društveno djelovanje između dvaju svjetskih ratova bilo neposredno vezano uz aktivnosti Hrvatskoga katoličkog pokreta, pokreta koji je imao za cilj obnovu hrvatskoga društva prema načelima, nauku i duhu Katoličke crkve – ideali su mu se sažimali u načelima »Bog, narod, socijalna pravda«. Pokret je utemeljen 1900. godine, a naglasak se u početku stavljao na rad u području kulture i razvoju tiska. Josip Andrić je već kao srednjoškolac, a kasnije i kao student, aktivno surađivao u nekoliko takvih tiskovina.

 

Tomislav Žigmanov

 

Opširnije u tiskanom izdanju