Nerijetko se događa da darovatelje na ovaj humani čin potakne osobno iskustvo ili bolest nekoga od najbližih. Takve životne kušnje često potvrđuju da nevolja plemenite ljude čini još plemenitijima

Ne mora svaka donacija biti novčana. Ponekad nekoliko desetaka centimetara kose nekome vrati ono što je izgubio tijekom teške borbe s bolešću – samopouzdanje, dostojanstvo i osmijeh.

Doniranje kose posljednjih godina postaje sve prihvaćeniji oblik humanosti. Prirodna kosa koristi se za izradu vlasulja namijenjenih osobama koje su zbog kemoterapije, alopecije ili drugih zdravstvenih razloga ostale bez kose. Premda vlasulja ne liječi bolest, mnogima pomaže da se lakše vrate svakodnevnom životu i ponovno steknu sigurnost među ljudima. Odluka da se odrekne dijela svoje kose za mnoge darovatelje ima posebnu simboliku. Kosa ponovno izraste, ali nekome kome je potrebna može značiti mnogo više od estetskog detalja. Ona postaje poruka da nije sam i da postoje ljudi spremni pomoći, čak i ako se nikada neće osobno upoznati. U tome se krije prava vrijednost ovoga čina – suosjećanje, ljubav i čovječnost povezuju ljude snažnije od bilo kakvih razlika. Posebno je dirljivo kada se na ovaj plemeniti čin odluče djeca i mladi. Njihova spremnost da pomognu nekome koga nikada nisu upoznali pokazuje koliko empatija može biti snažna i kako se humanost najviše uči primjerom. Nerijetko se događa da darovatelje na ovaj humani čin potakne osobno iskustvo ili bolest nekoga od najbližih. Takve životne kušnje često potvrđuju da nevolja plemenite ljude čini još plemenitijima.

Ovoga lipnja rođena Rumljanka, danas Novosađanka, Ivana Major zajedno sa svojom kćeri Mateom donirala je svoju dugu kosu onima kojima je najpotrebnija. Obje su bez žaljenja odlučile ošišati kosu i pokloniti dio sebe nekome tko ga nema. Prije odlaska u frizerski salon Matea je rekla:

»Sad idemo na šišanje, a onda ćemo kosu pokloniti djeci koja su bolesna. Kad oni dobiju kosu, bit će sretni«.

Majka i kći učinile su to dobro djelo samo nekoliko mjeseci nakon što su izgubile voljenog brata i ujaka, kojega je nakon višemjesečne teške borbe odnijela opaka bolest. Tijekom njegova liječenja Ivana je, uz pomoć vodećih ljudi Hrvatskog nacionalnog vijeća i brojnih prijatelja koji su organizirali veliku mrežu podrške, uspjela ostvariti životnu želju brata Darka da ode u Međugorje. Prijatelji su ga nosili na rukama, u bolničkom krevetu, sa svom potrebnom medicinskom opremom, a on je uspio ustati i primiti svetu pričest na misi. I kada je nakon ovog proljeća ostala bez brata, Ivana nije izgubila vjeru. Svoju je bol pretvorila u snagu da nastavi činiti dobro.

»Nikada nisam bila sretnija nego toga trenutka kada smo darovale kosu«, rekla je Ivana.

Kosu je donirao i predsjednik HKD-a Dr. Nikola Dogan iz Hrtkovaca Mirko Paulić.

»Nikad se nisam dvoumio hoću li to učiniti. Često sam razmišljao kako je ljudima koji prolaze kroz takvu bolest, osobito djeci. Oko dvije godine nisam se šišao i, kada je kosa dovoljno narasla, odlučio sam je donirati«, kaže Mirko.

I njega je na ovaj čin dodatno potaknulo osobno iskustvo. Nakon što je izgubio bliskog rođaka koji se godinama borio s teškom bolešću odlučio je pomoći nekome tko prolazi kroz sličnu životnu borbu.

»Svakome tko je u mogućnosti preporučio bih da donira kosu. Kosa će ponovno narasti, ali život nikada ne možemo vratiti«, poručio je Mirko.

Frizer Daniel Fekete iz Hrtkovaca, koji je ostvario Mirkovu želju, objasnio je kako izgleda postupak donacije. Čista kosa pakira se u pramenove, skraćuje i priprema prema pravilima organizacije kojoj se šalje. Svaka organizacija ima svoje uvjete. Najčešće je potrebna minimalna dužina, kosa mora biti čista, suha i vezana u rep ili pletenicu prije šišanja, a neke organizacije imaju posebna pravila za obojenu ili kemijski tretiranu kosu. Kosa mora biti duga oko 30 centimetara, u zavisnosti od udruge, uzima se što više. Zato je važno prije donacije upoznati se s njihovim smjernicama.

Dodaje kako danas sve više ljudi donira kosu.

»Najčešće su to mladi ljudi. Neki imaju člana obitelji ili prijatelja koji boluje, a neki jednostavno žele učiniti dobro djelo.«

Na kraju ističe kako su upravo ovakve male geste često od velike važnosti.

»Važno je činiti male stvari koje će nekome olakšati teret koji nosi. To je vrijedno već zato što smo ljudi i što bismo dio svog vremena trebali posvetiti humanosti.«

Doniranje kose pokazuje da dobrota može imati mnogo oblika i da ponekad upravo jedan naizgled mali čin nekome donese veliku snagu u najtežim životnim trenucima. Kosa će ponovno izrasti, ali nekome će upravo taj dar vratiti osmijeh, samopouzdanje i vjeru u ljude. A nakon svih ovih priča ostaje jedno lijepo pitanje: kako to da su svi nakon doniranja kose bili još ljepši i odakle im onaj poseban sjaj na licu koji se nije mogao ne primijetiti?

M. M.