Arhiv tekstova

Nije na odmet zamisliti se nad porukom prve korizmene nedjelje kada se govori o kušnji kojom je samoga Isusa kušao đavao. Bio netko vjernik ili ne, bez obzira na stav prema činjenici, ipak đavao postoji. Pio XII. je rekao kako je njegov najveći uspjeh ubaciti u naša srca sumnju u postojanje. 

Sam Isus je dopustio da se u jednoj prilici prvi puta uplete Sotona u njegov život. Bilo je to na početku Isusovog javnog djelovanja. Sotona smišlja napasti koristeći se ljudskim potrebama i slabostima ljudske naravi. Nakon što je postio četrdeset dana i četrdeset noći, Gospodin je sigurno vrlo oslabio i osjećao je glad poput sva­kog drugog čovjeka u takvim okolnostima. To je trenutak u kojemu mu se približava napasnik i nudi mu izazovni prijedlog: kamenje koje se nalazi uokolo neka pretvori u kruh koji mu je toliko po­treban i koji toliko želi. 

 

Krist nije tašt i željan slave

 

Isus pak ne samo da odbija hranu, za kojom njegovo tijelo ima potrebu, nego se opire još ve­ćoj kušnji: poslužiti se božanskom moći da bi, nai­zgled, riješio vlastiti problem. Kako je velikodušan Gospodin, koji se poniža­va i u potpunosti prihvaća ljudsko stanje, koji se ne služi svojom božanskom moći kako bi izbjegao po­teškoće ili napore; koji nas uči da budemo snažni, da volimo rad i cijenimo ljudsko i božansko vrjed­novanje prihvaćanja posljedica našeg predanja. Ovaj odlomak iz evanđelja također nas uči da budemo na oprezu, kako sa samima sobom, tako i u odnosu s onima kojima smo najviše dužni po­magati, pogotovo u trenutcima slabosti i umora, kada prolazimo kroz teško razdoblje, jer će đavao izabrati baš taj trenutak da nas iskuša jače, kako bi naš život skrenuo drugim putovima daleko od Božje volje. 

U drugoj kušnji đavao ga odvede u Sveti grad, postavi ga na vrh hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovijediti za tebe i na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’ Isus mu kaza: ‘Pisano je također: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!’. Ovo je vrlo lukavo iskušenje: ako odbiješ, po­kazat ćeš da ne vjeruješ Bogu u potpunosti; ako prihvatiš, prisilit ćeš ga da pošalje svoje anđele neka te spase, za tvoju osobnu dobrobit. Đavao nije znao da Isusu nije potreban nikakav anđeo. Naš će Gospodin čuti sličan prijedlog, s gotovo istovjetnim riječima, na kraju svoga zemaljskog ži­vota: »Kralj je Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo povjerovati u nj!« Krist odbija činiti nepotrebna čudesa, nije tašt i željan slave. Naučimo i mi odbijati slične napasti: želju da se prikažemo uspješnima, što može izići na vidjelo i kod najsvetije osobe i djelatnosti; ne dopustimo sebi da nas zavedu lažna opravdanja, koja se navodno temelje na Svetome pismu; nau­čimo se ne tražiti (a još manje zahtijevati) dokaze ili izvanredne znakove da bismo vjerovali, jer nam Gospodin daje dovoljno milosti i dokaza kad nam pokazuje put vjere u našem svakodnevnom živo­tu. 

 

Oholi »ego«

 

U trećoj kušnji đavao nudi Isusu svu zemaljsku slavu i moć koju čovjek može poželjeti. »Pokaza mu sva kraljevstva svijeta i slavu njihovu, pa mu reče: ‘Sve ću ti to dati ako mi se ničice pokloniš.’« Gospodin konačno otjera napasnika. 

Sotona obećava uvijek više od onoga što može dati. Sreća je vrlo daleko od njegovih ruku. Svaka njegova kušnja uvijek je bijedna prijevara. U svo­jim napastima računa na naše ambicije. Najgora od njih je cijenu, sustavno traženje nas samih u svemu što činimo ili planiramo. Naše vlastito ja može, često, biti najgore od svih idola. 

Također ne smijemo se pokloniti pred mate­rijalnim stvarima stvarajući od njih lažne bogove koji će nas učiniti robovima. Materijalna dobra prestaju biti dobra ako nas odvajaju od Boga i od ljudi, naše braće.  

Trebamo biti budni, neprestano se boriti, jer u nama ostaje sklonost prema postizanju ljudske slave unatoč tome što smo bezbroj puta rekli Gos­podinu da ne želimo drugu slavu osim njegove. Isus se i nama obratio riječima: »Gospodinu, Bogu svom se klanjaj i njemu jedinom služi!« To je ono što želimo i za što molimo: služiti Bogu u pozivu za koji nas je izabrao.

Tako kršćani gledaju na ovaj detalj Isusova i svoga života. Međutim, i oni koji ne prate liturgijski tijek crkvene godine, ostaje jednako izazovno pitanje odgovoriti sebi na egzistencijalno opredjeljenje: za koga rade, kome služe i komu se klanjaju? Najgore božanstvo komu se često klanjamo je naš oholi »ego« i najgori gospodar komu služimo je materijalni dobitak na teret brata čovjeka koji je našom lakomošću osiromašen. Nije najveća vrednota korica kruha nego je najveća vrednota čist obraz i pošten rad za koji se isplati živjeti čak uz cijenu samog života.