Arhiv tekstova

Nakon velike kršćanske pobjede kod Sv. Gottharda 1664. godine, potpisan je 20-godišnji Vašvarski mir, nazvan još i sramotni mir, jer su Turci, iako teško poraženi, odlukama ovog mira izašli kao pobjednici zadržavši sve do tada osvojene teritorije. Potpisnik Vašvarskog mira habsburški car Leopold I. želio je produženje ovog mira nakon njegova isteka 1684. godine, ali je turski sultan Mehmed  IV. pred kraj mira navijestio rat Habsburškoj Monarhiji u želji za osvajanjem novih teritorija i samog Beča. 

Veliki vezir Kara-Mustafa 1683. godine s velikom vojskom od 250.000 vojnika krenuo je u pohod prema Beču te je 14. srpnja započeo njegovu opsadu. Shvaćajući važnost Beča kao središta Habsburške Monarhije, te da bi njegov pad ugrozio cijelu kršćansku Europu, u pomoć su stigli poljski kralj Jan Sobijeski i francuski vojvoda Karlo Lotarinški, te su 12. rujna pobijedili tursku vojsku. 

 

Šesnaestogodišnji rat

 

Ovom je pobjedom započeo 16-godišnji rat za oslobođenje središnje Europe od Turaka. Nakon što je sklopio savez s Poljskom, Leopold je sklopio savez i s Mletačkom Republikom te pokrenuo na trima velikim bojištima rat, koji je trajao od 1683. do 1699. godine. Na bojištu u Ugarskoj borila se habsburška vojska, u Hrvatskoj su ratovali hrvatski vojnici pod zapovjedništvom hrvatskog bana Nikole Erdedija, dok se u južnim hrvatskim krajevima i Dalmaciji borila hrvatska vojska koja je bila pod zapovjedništvom Mletačke Republike. 

Veliki uspjesi u ratu protiv Turaka doveli su do toga da je do 1688. godine oslobođena cijela Ugarska i veliki dio Hrvatske, te habsburška vojska prelazi  Dunav, oslobađa Beograd i nastavlja borbe protiv Turaka. U borbu protiv Turaka uključuje se i srpsko stanovništvo, ali nakon početnih uspjeha, kada je habsburška vojska došla do južne Srbije, Francuska napada Habsburšku Monarhiju na području Rajne. Ovaj napad  prouzročio je povlačenje habsburške vojske iz Srbije 1690. godine. S vojskom se povukao i veliki dio srpskog stanovništva pod vodstvom patrijarha Arsenija III. Čarnojevića, te se naselio na području Srijema i Bačke. Ohrabren povlačenjem habsburške vojske turski sultan Sulejman II. ponovno pokreće osvajanja. Osvaja Srbiju i Beograd te prelazi Savu i kreće u pohod kroz Srijem. 

Velika bitka kršćanske i turske vojske odigrala se kod Slankamena 19. kolovoza 1691. godine. Kršćanska vojska, koju je činilo oko 30.000 vojnika pod zapovjedništvom  Ludviga Vilhelma Badenskog, u potpunosti je porazila tursku vojsku od 50.000 vojnika pod zapovjedništvom Mustafe paše Ćuprilića. U bitci kod Slankamena poginuo je i posljednji Zrinski – Adam Zrinski, sin Nikole Zrinskog. Poginuo je kao zapovjednik hrvatskih konjanika oklopnika. 

 

Bitka kod Sente

 

Turska vojska, koja je kod Slankamena doživjela veliki poraz, nije dugo mirovala. Za vrijeme sultana Mustafe II. kreće u novi pohod prema Ugarskoj, odlučuje osvojiti Segedin te je preko Banata krenula u osvajanje. Habsburšku je vojsku predvodio Eugen Savojski. Eugena Savojskog smatraju jednim od najvećih vojskovođa u povijesti Europe, a svakako je najveći vojskovođa svoga doba. Zahvaljujući njegovoj strategiji Habsburška je Monarhija dobila mnoge velike bitke koje su bile ključne za carstvo. Turska vojska od 80.000 vojnika 11. rujna 1697. godine kod Sente prešla je rijeku Tisu ne znajući za kršćansku vojsku od 50.000 vojnika, koja ih je vještim manevrima opkolila u poluluku. Silovitom paljbom iz topova kršćanska je vojska u potpunosti iznenadila tursku vojsku koja se panično počela povlačiti preko mosta. Nakon dugotrajnog topničkog napada uslijedio je napad konjicom i pješaštvom koji je potpuno razbio tursku vojsku. Na bojištu je poginulo 20.000 turskih vojnika, dok ih se još 10.000 utopilo u Tisi. 

Bitka kod Sente, gdje su Turci izgubili 30.000 vojnika dok je s kršćanske strane bilo samo 500 poginulih, primorala je Osmanlijsko Carstvo na potpisivanje Karlovačkog mira 1699. godine. Mir koji je potpisan 26. siječnja u Srijemskim Karlovcima predstavljao je do tada najveći uspjeh kršćanskih zemalja u borbi protiv Turaka. Oslobođene su cijela Ugarska i gotovo cijela Hrvatska. Turci su zadržali vlast u Banatu i jugo-istočnom Srijemu sa Srijemskom Mitrovicom i Zemunom. 

Prekršivši mir Turci 1716. godine ponovno kreću u osvajanja pokušavajući osvojiti Petrovaradinsku tvrđavu, ali je Eugen Savojski 5. kolovoza 1716. godine pokraj Petrovaradina porazio tursku vojsku, a 21. srpnja 1717. godine osvaja i Beograd. Ovi porazi prisilili su Osmanlijsko Carstvo na potpisivanje Požarevačkog mira 21. srpnja 1718 godine. Potpisivanjem Požarevačkog mira Turci su izgubili Banat, jugoistočni Srijem i sjevernu Srbiju (koju su povratili 1739. godine). Njihova je vlast u potpunosti uklonjena s panonskih prostora. Nakon  Karlovačkog i Požarevačkog mira Hrvatska je oslobođena od turske vlasti. Vlast hrvatskog bana i sabora proširila se na sve oslobođene dijelove Hrvatske, osim na one koji su pripadali Vojnoj krajini i dijelove Dalmacije koji su bili pod mletačkom vlašću.