Arhiv tekstova

Viški Voltaire Ranko Marinković rođen je  22. veljače 1913. godine. Pučku je školu završio je u rodnome mjestu, a gimnaziju u Splitu i Zagrebu. U Zagrebu je završio i Filozofski fakultet. Tijekom Drugoga svjetskoga rata uhićen je u okupiranome Splitu te interniran u logor Ferramonteu (Kalabrija). Godine 1943., nakon pada Italije, prebacuje se u Bari, a zatim u sinajski zbjeg El Shatt. 

Poslije rata radio je u republičkom Ministarstvu prosvjete, Nakladnom zavodu Hrvatske, a od 1946. do 1950. bio je direktor  Drame zagrebačkoga HNK-a. Godine 1951. postaje profesorom na zagrebačkoj Akademiji za kazališnu umjetnost, na kojoj je radio do umirovljenja. Bio je redoviti član HAZU-a od 1983., a član Društva hrvatskih književnika od 1948. U dva je mandata bio vijećnik HDZ-a u Skupštini grada Zagreba. Umro je u Zagrebu 2001. godine.

  Marinkovićev književni opus raznovrstan je i bogat. Obuhvaća poeziju, književne i kazališne kritike, eseje, drame, pripovijetke i romane. Surađivao je u Krležinu »Pečatu« i manje poznatim časopisima. U ožujku 1939. godine u zagrebačkome HNK-u izvedena mu je prva drama »Albatros«. Poslije Drugoga svjetskog rata počinje njegovo glavno stvaralačko razdoblje u kojem će napisati mnogobrojne novele objavljene u zbirkama »Proze« (1948.), »Ni braća, ni rođaci« (1949.), »Oko božje« (1949.) i »Pod balkonom« (1953.). Godine 1953. objavljena mu je znamenita zbirka »Ruke«. Novele iz spomenutih zbirki donose slike života iz provincijske otočne sredine s psihološkim portretima bizarnih tipova. Najbolje su novele »Ruke«, »Zagrljaj«, »Anđeo«, »Prah« i »Mrtve duše«. 

Praizvedba Marinkovićeve drame »Glorija« 1955., u režiji Bojana Stupice, bila je prava senzacija jer se izdigla iznad cjelokupnoga tadašnjeg hrvatskog dramskog stvaralaštva. Ona problematizira sukob pojedinca s dogmatizmom i krutim društvenim normama. 

»Kiklop«, jedan od najboljih romana u suvremenoj hrvatskoj književnosti, pojavio se 10 godina poslije (1965.). U njemu Marinković prikazuje tjeskobnu zagrebačku atmosferu uoči Drugoga svjetskog rata služeći se analitičkim opisima psihičkih stanja likova, suptilnom ironijom, pa i crnim humorom. Jednooko mitsko čudovište Kiklop simbolizira nadolazeći rat. Likovi u romanu su intelektualci koji provode dane po gradskim kavanama vodeći neplodne intelektualističke rasprave. Manijom straha i smrti opsjednut je glavni lik Melkior Tresić, novinar kojega progoni Kiklop, simbol ljudožderstva. Glavni će lik svoj potpuni slom doživjeti četveronoške pužući u Zoopolis. Melkiorovo završno puzanje u Zoopolis je konačna kapitulacija čovjeka koji uviđa da čovječanstvo umire, da pobjeđuje životinjsko, animalno i po tome čovjek više pripada životinjama u zoološkom vrtu, nego čovječanstvu. Kad je njegov roman »Kiklop« prenesen na filmske i TV ekrane, djela su mu postala tražena i čitana kao nikad prije.

Svoj opus zaokružio je 1993. godine djelom simbolična naslova »Never more« (Nikad više). Kao da se u miru sljedećih sedam godina, danju skrbeći za obitelj, a uvečer igrajući šah, Ranko Marinković želio pripremiti za odlazak na Vis, otok svoga rođenja.

Dobitnik je više književnih nagrada. Vjesnikovom nagradom za književno stvaralaštvo »Ivan Goran Kovačić« nagrađeni su mu romani »Kiklop« i »Never more«. Marinkovićeva djela prevedena su na mnoge jezike.