Arhiv tekstova

Stare li sadržaji, iskustva jezika i poetike nekih knjiga stihopisne produkcije? Ima li knjiga čiji jezični znaci vremenom postaju devalvirani, knjiga čija tekstualna potentnost pjesničkih pisama nije odoljela vremenu i koje više ne privlače ničiju pozornost? Naravno, postoje i takve knjige i to nije ništa čudno, niti novo. Isto tako, nije novost da mlađe generacije iznova otkrivaju i čitaju djela pjesnika starijih generacija, čije stvaralaštvo nije bilo ukalupljeno u matricu jednakovrsne ponude određenog vremena, koju presuđuje aktualni socijalni kontekst.

Pjesnička produkcija koja pulsira vjerodostojnim poetskim svjedočenjima nalazi put do čitatelja, bez obzira na protok vremena, iako takve pjesničke knjige nemaju u zaleđu marketing koji pjesnika drži aktualnim. Pa ipak, danas su rijetki čitatelji knjiga koje su odležale dulje ili kraće vrijeme na policama, a kako i ne bi bili malobrojni, u ovo vrijeme, kada je način poimanja svijeta sveden na senzibilitet potrošački usmjerenog društva. Sjecikese, hulje i žbiri oduvijek su nastojali proizvesti okolnosti u kojima je nemoguće razlučiti privid od zbilje, a uspješno instalirani kulturni modeli u postmodernoj epohi uspješno su utrli put takvim nastojanjima i takvom svijetu koji je stigao.

 

Oznakovljavanje prostora nove čitateljske osjećajnosti

 

Naravno, postoji mogućnost da svaka bude čitana iznova i iznova, ali tek kada u tekstualnoj asocijativnoj mreži interpersonalnog komuniciranja s pjesnikom ostvarimo pretpostavku koja podrazumijeva zajedničko traganje za istinom i kada iz tog dijaloga nastane nova vrijednost, tada znamo kako poetika tog djela ne stari. Ponovnim čitanjem knjige poezije Milovana Mikovića »Ispitivanje izdaje«, koja se pojavila s datumskom oznakom – 1989. godina (»Osvit«, Subotica), pokazalo se kako ovaj umjetnički tekst oznakovljava i na početku ove 2010. godine, dakle 20 godina nakon što je zbirka »Ispitivanje izdaje« izašla iz tiska, prostor nove čitateljske osjećajnosti čije je mjesto prakse izvan polja senzibiliteta reproduktivno usmjerenog društva. 

Pristupat ćemo ovom djelu i dalje s dvije operativne pozicije: analizirajući čitateljsko tekstualno iskustvo i aktualni društveni kontekst. Književno djelo je dio javnog prostora koji je proširen do neslućenih granica, a javni prostor danas ispunjavaju politika, ekonomija, kultura, mediji, kao i oni dijelovi koji su nekada mogli biti okarakterizirani kao »privatni prostor«.

Glede do sada iskazanoga treba precizno locirati da se ovo djelo, kako u vrijeme objavljivanja, tako i dan-danas, nalazi u kontekstu šunda postmoderne epohe koja broji svoje posljednje trenutke presuditelja kao vještog proizvoda mehanizama tržištara, trgovaca i bankarskih poglavara.

Upravo je jedan od razloga čitateljskog užitka u ovom djelu taj, što je Mikovićeva tekstualna praksa potentno mjesto, koje omogućuje jezičnim znakovima komunikacijski čin, kao osnova za dinamiku produktivne čitateljske prakse, a ne tek reproduktivnog sudjelovanja u tekstualnim standardima. Miković svojoj tekstualnoj potrazi ne pristupa tek detektivskom gestom čuvenoga kljuna imenom Dick Tracy iz  popularne računalne igrice »Ruke u vis« u jedno lagodno prijepodne ledene Coca-Cole, niti se Miković opredjeljuje za potragu u maniri remiksa režije neke od melodrama Douglasa Sirka, potrazi koja bi bila pogodna za predah uz bronhi bombone. Nije ovdje riječ o uhićenju, presudi i kažnjavanju, kao ni o remiksu jednog od klišeja europske dramske tradicije o unaprijed ukalkuliranoj katastrofi melodrame u kojoj je sve unaprijed predodređeno da ide krivo, nego o propitivanju čina izdaje i osobe »Jude« za kojega, kao i uvijek, ima posla na pretek u svim vremenima. 

Miković potencira promišljanje o neprolaznosti »Jude« i njegove igre, tj. izdaje. Uz osobnu tekstualnu potragu pjesnika, tekst potencira i kreativno navezivanje čitatelja u promišljanju ovoga tematskog kompleksa, čime će čitatelji, sudjelujući o ovoj potrazi, i sami formirati nova značenja ovoga teksta, označavajući tako zajedno s pjesnikom prostor nove čitateljske osjećajnosti.

 

»Juda« stiže na 

Facebook 

 

U agendi teksta Miković označuje prisustvo »Jude« u raznim vremenskim razdobljima: »Juda je prezauzet / sređuje spise / prišiva epolete / raspoređuje topovnjače«, i u vrijeme – »dok se žari leto / a na obalama zri žito / kroz koje bešumno jaše Franc Ferdinand«, ali i u vrijeme kada »Juda ne vidi i ne čuje ševe«, jer »u njegovim ušima zuje kompjuteri«, a izdaja se vječito priprema kao primamljivo, obećavajuće i zanosno oslobođenje na prvu loptu, onako na volej, za »poslušno tupa lica / što jutrom mrve na posao«. Izdaja, koja će ih u minula vremena natjerati »da izbljuju strah i poslušnost«, kao obećavajući alibi za šampione revolucija, koji na kraju te lijepe varke ostaju ugašenih pogleda, dok smrt »sanja raznobojno«: »rimski crno  /  berlinski smeđe / moskovski crveno«, i izdaja, sada već svedena samo na razmaknute zavjese za voajere, koji otkrivaju prizore sadržaja popularne kulture koje promiču povlaštene diskurse koji određuju »istinu«. U vremenu mahnite potrošnje u post-kulturnom svijetu globaliziranih tokova informacija (novca), »Juda« će se možda naći i na oglasnim jumbo-plakatima, u raznim reklamama, televizijskim emisijama i naravno na Facebooku s tvrdnjom kako je danas nemoguće vjerovati u metanarative, velikodušno nudeći alibi za novu izdaju, objašnjavajući kako ne postoji središnja tema kojom se može objasniti svijet.

Miković zna da »Judi« uvijek »istorija hrli u susret«, pa tako i u ovo vrijeme »razboritog nehaja klovnerije«, kada »Juda« servira svoj omiljeni trik: »laž progovara istinom / jedno Mi a ne jedno Ja«, znajući da zlatnika ima i dok traje »karneval zakržljalosti / lažne neposrednosti« i dok se čuje »nemilosrdna razgovetnost / zvonjave zvončića / na ludinoj glavi«. Opušten i bez mnogo napora u kontekstu postmoderne kulture, kao rezultata slika koje je stvorila masovna ili popularna kultura, zadovoljan što je stvarnost posredovana jezikom mas-medija, gdje se u stvorenom »hiperrealitetu« pitanja o valjanosti i jasnoći ne postavljaju, jer se diskursi o univerzalnim temeljima istine i središnjim načelima ne čuju, »Juda« se može zabavljati na svoj način, izvrgavajući ruglu sve što mu se prohtije, što Miković dokumentira u pjesmi »Juda priprema ulogu Mesije«: »prema sopstvenom naumu  / od folklora i avangarde / sastavlja strip bombe / njima će izmeniti svet / za vedre mudre lepe / Judin narod budućnosti«.         

 

Praksa laži

 

Miković se ovim stvaralačkim činom otisnuo u pustolovinu traganja u pokušaju odgonetanja vječnog pitanja o činu izdaje. »Juda« je metafora, a potraga kreće od »Judinog rođenja« kada je »vodenjak puko u podne / od prvog zvuka zvona«, a »krvave utrobe / u samrtnom ropcu / zapenjenih usta / majka ga prokle«. No, ništa zato, »pre no što je zaplakao / okupiše se vile slastičarke / radi hitne konsultacije«. Miković u ovome djelu, u izgradnji svog pjesničkog pisma, nerijetko ironično zaokružuje momente iz »Judinog« života. »Juda« će se i zaljubiti, pa tako i »spušta usne na čovečanstvo«, a kako je vrijeme odmicalo »Juda« je »uništavajući ponizno / trag deteta na pesku«, razmišljao o dijalektici trajanja »sve dok nije stigao / do ogledala / i naoštrio nož«. I čemu će »Juda« reći ne? Reći će i sljedeće, gradeći program svoje ponude: »Neću umesto opravdanog gneva / da širim veselost u bedi«, a pjesnik ubrzo razotkriva i »Judin« stav: »ogavni su mi samilost i milosrđe / neću da budem ljubavnik siromaštva / skromnosti i vrline«.  

U metaforu »Jude« Miković upisuje pokaze prakse laži koja nastaje u svakodnevnim relacijama ljudskih Ja-Ti odnosa, a nastojeći se preobraziti iz Mi u samo-Ja, taj nekadašnji i sadašnji čovjek koji je spreman izdati za šaku srebrnjaka, pa makar i činom izdaje, prihvaćajući okupaciju varke kako u jednom Mi ne može postojati njegovo Ja, sve do kapitulacije zaboravlja na vrlo jednostavnu činjenicu da naše Ja ne može postojati u vakuumu, bez onog Drugog, bez ljudskog Ja-Ti odnosa. Metafora »Jude« je glavni gradivni materijal u strukturi ovoga djela, a Miković križajući stihotvorno trenutke izdaje, bilježi kako i nakon izdaje »raspareno Ja ne drži korak«, a ostaje »zebnja iz dana u dan«. Naravno, mogućnost izbora uvijek postoji, a u vrijeme postmoderne epohe, kada je na djelu subverzija subjekta i dekonstrukcija istine i znanja, kada se Ja ne vidi kao jedinstveno usred gubitka središnjeg načela, jer se univerzalni temelj istine i morala dekonstruira radi površinskih slika i lokalnih značenja, »Juda« će zadovoljno završiti »postupak karnevalizacije i oprati ruke«. 

Ispitivanje izdaje je još jedan od upisa pjesničke razlike Milovana Mikovića, a što se tiče »Jude« i čitateljskog sudjelovanja u ovoj tekstualnoj potrazi – samo dišite duboko, jer često »bura polomi katarke jednog jedrenjaka / i nasuče ga u plićak«.