Arhiv tekstova

U tijeku vremena ponovno jedan početak. Doduše svake godine se ponavlja, ali svake godine je potreba biti nov. Počinje korizma. Vrijeme za vjernike osobito privilegirano. Vrijeme u komu se čovjek pokušava više sabrati i okrenuti prema »sebi«. U kom smislu? Na svakodnevnu toaletu duše spadao bi i taj vid samokontrole da smo svaki dan »pri sebi«. Međutim, brzina načina života čini nas pomalo udaljenima od te sabranosti pa tek tu i tamo primijetimo pređeni put »u prazno«. Koliko je takvih praznina u našem danu pa i našem životu? 

Da nije davati račun darovatelju života, možda bi ovi propusti i bili prihvatljivi. Ali što se više približava vrijeme »davanja računa« tim više raste tjeskoba: a što ću s promašenim vremenom? Stoga dobro dođe korizma kao privilegirano vrijeme sabranije, kvalitetnije i dublje molitve. Nebrojeno puta treba ponoviti da molitva nije samo izgovaranje riječi – najmanje je to – nego je molitva susret i razgovor s onim koji nas jedini do kraja poznaje, prihvaća i razumije: Bog. Stoga je ovo vrijeme pojačane kvalitetne molitve samo po sebi put susreta. Kada se kao rasipni sinovi nađemo u Očevu zagrljaju posve drugačije doživljavamo vrijeme i svoj život kao vrednotu. Stoga će nekoliko puta ove korizme odzvanjati riječ: vratite se sinovi izgubljeni. Molitva ima smisla baš ovakva obraćenička, povratnička i istinita. Ona izražava našu želju susresti blago lice milosrdnog Suca. Kako je ugodno u tom licu prepoznati lice Oca. Ako naša molitva ne dovede do tog obraćeničkog susreta i pomirničkog zagrljaja, ostajemo u prostoru i vremenu izgubljeni i osamljeni. 

 

Prepoznajmo u čovjeku brata

 

Primjećujem oko sebe da je sve više ljudi koji su u vrevi života ipak sami, a u poslu sve više izgubljeni. Put nije u reformi izvana nego obraćenju iznutra: vratiti se samom sebi. Na Pepelnicu je nad nama izgovorena riječ uz malo pepela: obratite se i vjerujte evanđelju. Radosna vijest je u tome što nas Bog želi sretnijima, boljima. 

Povratak samome sebi putem molitve i sabranosti nužno otvara horizonte našim bližnjima. Korizma je privilegirano vrijeme dobrih djela. Ta dobra djela toliko su danas upitna da bi trebalo posebne studije pisati o tome što znači dobro djelo. Pogledajte oko sebe i napišite listu imena ljudi koji vas okružuju, a da im je motiv nešto drugo na vama osim što ste im korisni. 

Bilo je čudnih vremena u povijesti, možda i strašnijih od ovih, ali je sigurno da egoizam nikada nije bio toliko izražen kao filozofija života danas. Tjeskoba koja je oko nas, prešla je u nas. Ili bolje, možda je izišla iz nas. I tom tjeskobom pritišćemo svoje bližnje do te mjere da i ne mogu prihvatiti našu osobnost onakvu kakva je, nego samo nešto što mogu od nas dobiti korisnoga i eventualno vrijednoga. Dobro djelo je upravo obratni postupak. Vidjeti pored sebe čovjeka, prepoznati u njemu brata i pokušati pomoći upravo u toj njegovoj praznini ili samoći ili neimaštini. Ako žara ljubavi nema u našem srcu, ne možemo primijetiti od čega naš brat pati, što očekuje i što bi mu stvarno pomoglo. Ako nam prođe korizma a da nismo pomogli da gladan bude barem nekad nahranjen, gol zaodjeven, žalostan utješen, a siromah obradovan, nismo ništa učinili. 

 

Pokora kao vid odricanja

 

U kršćanstvu su dobra djela sastavni sadržaj dnevnoga reda i rada. Ne može se kršćaninom deklarirati tko to nije prvo dokazao. Papa Benedikt XVI. kada govori o miru, vrlo razložno upozorava da mir nije odsustvo oružja nego da je temelj mira solidarnost sa siromasima. Siromaštvo je najveći problem modernoga svijeta, zato bogati ne mogu biti sretni, a zbog njihove nesreće i praznine – unatoč obilja – ostaje nemir u tolikim dušama većine čovječanstva. Mir je djelo pravde, rečeno je vrlo davno. A pravednost koju mi ispovijedamo je ljubav. 

Konačno, korizma je i vrijeme pokore. I ovaj je pojam danas upitan. Što znači pokora? Već je davno Pavao VI. napisao da je prava post i pokora prihvatiti s ljubavlju i mirom svagdašnji križ i nositi ga s radošću. Danas bi to rekli civilizacijski: kvaliteta življenja. Bez odricanja i to mnogih i različitih, nema dana. Baš zbog dinamike u kojoj živimo i okolnosti koje nas pritišću, ostaje nam trajni izazov odgovoriti na sve to »strpljivo noseći svoj križ«. Pokora kao vid odricanja je popravljanje naših loših navika i svojevrsni vid obraćenja. Jasno da odricanje, napose u materijalnim dobrima, ima smisla samo onda ako su ta sredstva upućena drugima. Zamislite izazov da svaki dan netko u vašoj kući može pojesti jedan skromni ručak. Ako bi se to ostvarilo, po sebi bi prosjačenje ovoga časa u našem gradu prestalo. Vjerujemo li u istinitost »pomoći samo jednog čovjeka?« Kad bi to ostvarili, osjetili bi milost obraćenja. 

U korizmi, u koju smo ušli, slušamo poziv na obraćenje, slijedimo glas savjesti i težnju prema susretu u Očevu zagrljaju. Ako korizma ne pomogne i našoj okolici i našim bližnjima, možda će biti susret ali će izostati milosrdni zagrljaj.