Arhiv tekstova

Sonta, selo u srcu bačkoga Podunavlja, pretežno je naseljena Hrvatima-Šokcima. Pod imenom Terra Zund selo je prvi put spomenuto u XII. stoljeću, a sve do Mohačke bitke 1526. godine bilježilo je stalni gospodarski uspon. 

Poslije bitke ovi su krajevi opustošeni, a sporadično se počelo doseljavati pučanstvo iz drugih krajeva, poglavito Šokci iz Bosne. 

 

GRADNJA AMBARA

 

Stari Sonćani, slabo obrazovani, u većini su bili nadničarska sirotinja. Zemlje baš i nije bilo puno, iz generacije u generaciju, nakon smrti oca, djeca su je dijelila na paklije, tako da su se ionako sitni posjedi i dalje usitnjavali. Roditelji bi, radeći na toj zemlji i uz dodatno nadničenje, jedva prehranjivali obitelji. Kruh se nije kupovao, kućanice su ga pekle u svojim zidanim pećima. Nije se kupovalo niti brašno, na meljavu se s ponosom nosilo vlastito žito. Mljelo se najviše u Doroslovu, gdje je postojao nadaleko poznati mlin, rjeđe u Staparu, Svilojevu i Sent Ivanu, današnjoj Prigrevici. 

Kako se žito poslije žetve nije prodavalo, a lakše se čuvalo od brašna, trebalo ga je smjestiti negdje u suho. Za tu su se namjenu gradila drvena spremišta – ambari. Naziv  ambar potječe od turske riječi anbar, koja označava skladište. Ovisno o svojem materijalnom statusu, domaćin bi osigurao potrebno drvo. Najbolja bi bila hrastovina, no rabilo se svako tvrdo drvo, a siromašniji domaćini gradili su ambare i od čamovine, pa čak i od crvene vrbe. Ambar je građen bez temelja. Osnova, odnosno kostur od debljih greda postavljao se na okomito ukopane trupce, tako da je pod ambara bio uzdignut od tla oko pola metra, kako bi se žito zaštitilo od noćne vlage, odnosno jutarnje rose, a isto tako i od jakih ljetnih pljuskova, koji su u dvorištima često izazivali prave male poplave. Na podni kostur užljebljivale su se okomite grede s već izdubljenim žljebovima, koje su se pričvršćivale pantima. U žljebove su se slagale i učvršćivale deblje daske, tzv. fosne. Nakon dovoljne visine izgradnje zidova postavljale bi se vezne grede i rogovi. Na rogove bi se ukucavale letve i ambar bi se pokrivao biber-crijepom. 

 

BEĆARENJE I HUNCUTARIJE

 

Svi ovi radovi bili bi izvedeni bez uporabe tada skupocjenih čavala, materijal bi se učvršćivao pomoću žljebova, a ukoliko je bilo neophodno i drvenim klinovima. Crijep »biber« je stari građevinski crijep, s jedne strane zaobljen a s druge, ravne strane, ima izbočinu kojom se drži za krovnu konstrukciju. Na »kibli«, trokutastom prednjem dijelu ispod krova, ugrađivala bi se vrata kroz koja bi se u ambar ubacivalo, a kasnije po potrebi i izvlačilo žito. Pokraj vrata, ispod samoga krova, ostavljao bi se jedan puno manji otvor, koji je služio stalnom prozračivanju, kako se ni u kojim vremenskim uvjetima ne bi stvarala kondenzacija. 

Ovi otvori bili su idealni za maštovite dječje igre. U igri žmurke, ambar je bio omiljeno mjesto za skrivanje, a u igri ratova, neosvojiva utvrda. Vrata bi se zatvarala, ali je otvor za prozračivanje bio sigurna osmatračnica, kroz koju se budno pratio svaki pokret suparničkih »postrojbi«. Za one malo starije dobi, momke i djevojke, pa i za one koji bi se, iako su imali svoje zakonite supružnike, znali pomalo »bećariti«, ambar je bio idealno mjesto. Žito je bilo udobna podloga za »huncutarije«, a kroz mali otvor budno se pratila situacija u dvorištu, te se na taj način izbjegavalo svako neugodno iznenađenje. 

Nažalost, vrijeme je pregazilo ove građevine, u selu je tek nekoliko ambara uspjelo »preživjeti« do današnjih dana. »Tuguju« za prošlim vremenima, nema više oko njih dječje graje, a niti huncuti više nisu što su bili. Čak se ni žito u njima više ne čuva.

Ivan Andrašić