Arhiv tekstova

Sredinom 16. stoljeća Habs-burška Monarhija je radi obrane od Turaka počela ustrojavati jedan specifičan oblik obrane, potpuno militariziranu vojnu oblast koja se protezala od Jadranskog mora pa sve do Karpata. Ova se oblast zvala Vojna krajina. 

Vojna krajina je zamišljena kao obrambeni pojas prema Osmanlijskom Carstvu, koje će se sastojati od niza utvrda između kojih će se nalaziti sela čiji će stanovnici imati stalnu vojnu obvezu ratovanja u slučaju prodora Turaka, a zauzvrat će uživati razne povlastice. U Hrvatskoj se površina Vojne krajine mijenjala. Kako su se krajevi oslobađali od Turaka tako se pomicala granica prema Osmanlijskom Carstvu i postajali su dio Vojne krajine. U početku je Vojna krajina imala puno slabih točaka kroz koje su Turci prodirali prema drugim dijelovima Habsburške Monarhije. 

 

Vojne krajine

 

Prvu organizaciju Vojne krajine učinio je Ivan Lenković, senjski kapetan i vođa uskoka na području od Senja do Save. Ivan Lenković je podijelio Vojnu krajinu u Hrvatskoj na dva dijela – Hrvatsku vojnu krajinu (južno od Save) i Slavonsku vojnu krajinu. Nove utvrde građene u Vojnoj krajini imale su  uglavnom posadu od njemačkih vojnika dok su se utvrde na zemlji hrvatskih plemića sastojale od hrvatskih vojnika. Seljaci koji su naseljavani na područje Vojne krajine bili su u obvezi služiti carsku vojsku (habsburški car ih je mogao poslati na bilo koje bojište, a ne samo protiv Turaka) i biti u stalnoj vojnoj obvezi. Zauzvrat su dobivali besplatno zemljište i bili oslobođeni mnogih poreza. 

Početkom 17. stoljeća Vojna krajina je sve više bila izuzimana iz ovlasti hrvatskog bana i Hrvatskog sabora, a podređena izravno habsburškom caru i vojnim zapovjednicima u Beču i Gracu. Izuzimajući Vojnu krajinu iz ovlasti Hrvatskog sabora, habsburški je vladar imao veliku vojnu oblast s koje je prikupljao veliki broj vojnika za razne ratove na svim bojišnicama Europe. Velika vojska koju je habsburški car pribavljao u krajini razlog je da je Vojna krajina ukinuta i ponovno priključena Hrvatskoj tek 1881. godine, iako je Hrvatska od Turaka oslobođena početkom 18. stoljeća. Velike težnje za podređivanjem Vojne krajine, centralistička uprava Beča, sve češće pljačke austrijskih vojnika iz utvrda po hrvatskim selima i imanjima hrvatskih plemića – dovele su do otpora hrvatskog plemstva prema Beču.

Sramotni Vasvarski mir

 

Nakon velike bitke 1664. godine kod Svetog Gothharda, ujedinjene kršćanske zemlje pod vodstvom Habsburške Monarhije porazile su veliku tursku vojsku od preko 120.000 vojnika. Umjesto da iskoristi pobjedu habsburški je car potpisao Vasvarski mir, nazvan još i sramotni mir, jer je Turska mogla zadržati sve teritorije koje je imala prije bitke. Ovakav mir nisu željele prihvatiti Hrvatska i Ugarska te su svoja prava željele ostvariti pobunom protiv takve politike habsburškog vladara. Vođa nezadovoljnih plemića u Hrvatskoj bio je ban Nikola Zrinski, praunuk Nikole Šubića Zrinskog, sigetskog junaka. Nikola Zrinski, koji je bio jedan od najvećih vojskovođa toga doba u borbi protiv Turaka, odlikovan titulom plemića od strane španjolskog cara Filipa IV.  i francuskog kralja Luja XIV., poginuo je 1664. godine u lovu gdje ga je usmrtio ranjeni vepar. Ovakav prikaz njegove smrti izazvao je sumnju čitave Europe. Smatralo se da je ubijen po naređenju habsburškog cara zbog protivljenja njegovoj politici i Vasvarskom miru. 

Nakon pogibije Nikole Zrinskog na čelo pokreta protiv habsburškog vladara i njegove politike dolazi Nikolin brat Petar Zrinski, koji je bio postavljen za hrvatskog bana. Petar Zrinski je, kao i brat Nikola, bio u neprestanoj borbi s Turcima u cilju oslobađanja Hrvatske. Za urotu protiv Habsburga pridobio je još jednog velikog hrvatskog plemića iz stare i utjecajne plemićke obitelji – Frana Krstu Frankopana. 

 

Nestanak obitelji Frankopan i Zrinski

 

U želji da se oslobode habsburške vlasti hrvatski su i ugarski plemići pregovarali s predstavnicima Francuske, Poljske i Venecije, ali habsburški car Lepold I. je preko svojih doušnika saznao za urotu. Nakon otkrića urote Petar i Fran su pošli u Beč caru objasniti svoje nezadovoljstvo i razloge urote, ali ih je car, koji im je obećao milost, utamničio i dao pogubiti kao izdajnike 30. travnja 1671. godine u Bečkom Novom Mjestu. 

Fran Krsto Frankopan je bio posljednji potomak svoje obitelji. Franova sestra, a Petrova žena Katarina, utamničena je, dok su iz obitelji Zrinskih ostali Petrov sin Ivan Antun i sin Nikole Zrinskog Adam Zrinski. Posjedi Zrinskih i Frankopana pripali su dvoru. Adam Zrinski je poginuo u boju protiv Turaka kod Slankamena 1691., dok je Ivan Antun bio lažno optužen za novu urotu te utamničen 1683., a umro je 1703. Smrću Frana Krste Frankopana i Ivana Antuna Zrinskog nestale su dvije najstarije hrvatske plemićke obitelji, koje su postojale još od 10. stoljeća i koje su se od 10. do 17. stoljeća neprestano borile za očuvanje i neovisnost Hrvatske.