Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Mučno stanje u Novom Slankamenu

U srijedu 16. kolovoza 1995. godine u ranim jutarnjim satima pristigla je u Novi Slankamen »specijalna policija«. Toga dana uz pratnju policije u Novi Slankamen vratio se i slankamenski župnik Eduard Španović. Dok je bio u Zemunu, čuo je da je župni stan useljen. Odmah je zatražio pomoć policije, ukazujući na to da su crkva i župni stan spomenici kulture i da bi kao takvi morali imati zaštitu od države. Tražio je da se posebno zaštiti arhiv i matične knjige.
   Trinaestog kolovoza operativci i policija iz Novog Sada ispraznili su župni ured od »izbjeglica« i zapečatili ga. Kad se župnik vratio u župu zatekao je neoštećen pečat, ali provaljena i prva i druga vrata župnog doma. Vrijedne stvari iz župske kuće bile su pokradene: televizor, kasetofon, radioaparat, novija garderoba i novci koji su ostali u kući. Jedna velika pepeljara opušaka cigareta bila je uz župnu blagajnu koja je bila zaključana. »Operacija« nije uspjela uz sav trud i znanje »majstora«.
STRAH OD IZLASKA NA ULICU: Stanje u selu prije dolaska »specijalaca« bilo je izuzetno teško i mučno. Pridošli »krajiški Srbi« potpomognuti s onim Srbima koji su iz Hrvatske pristigli nakon »događanja naroda« u Srbiji i s početkom »balvan revolucije« u Hrvatskoj, prijetili su slankamenskim Hrvatima, napadali na njihove kuće i istjerivali ih iz njih, batinali ih. Posljednji pridošli nisu oskudijevali u naoružanju i bombama, koje su bacali na kuće Hrvata. Na udaru su bile najprije one viđenije, bogatije. Mnogima se prijetilo ubojstvom. Svaka hrvatska slankamenačka obitelj ima svoju tešku priču. Mnogi se i ne usuđuju nikome ispričati je. Ljudi se boje izaći na ulicu, a to čine tek kad je krajnja nužda. Mnogi ne znaju ništa o svome trećem susjedu, a kamoli o svojima iz drugih ulica. Za mnoge od njih moglo bi se reći da su u kućnom pritvoru od svojih novih »komšija«.
   Neki slankamenski Hrvati su odmah s početka »događanja Srba u Srijemu«, nakon hrvatske »Oluje« napustili svoje selo i kuće. Tako je obitelj Bojana Vukovića, đakovačkog sjemeništarca, morala napustiti među prvima svoj dom, budući da im je zaprijećeno da će svi biti pobijeni »jer im sin uči za katoličkog popa«. Iz svoje kuće je istjerana i obitelj Albot Stjepana, jer je kćerka bila orguljašica u crkvi. Mnogi preostali slankamenski Hrvati spremaju se za odlazak.
ŽUPNIK EDUARD ŠPANOVIĆ: Od 16. kolovoza 1995. godine župnikova majka je ponovo u župnom domu. Mladi slankamenski župnik preko dana ureduje u župnom uredu, a preko noći je kod dobrih otaca franjevaca u Zemunu. Tamo je sigurnije. Svakodnevno putovanje i uprav-ljanje župom »sa strane« zahtijeva mnogo napora. Ali svjestan je stanja i okolnosti koje tako nalažu i strpljivo nosi svoj svećenički i župni križ. Veći dio vrijedne župne arhive prebacio je na sigurnije mjesto. Od 8. do 25. kolovoza 1995. zvona župne crkve svetog Mihaela Arkanđela nisu zvonila. Ponovo su se oglasila i pozvala preostale slankamenske Hrvate katolike na molitvu. Puno je problema i poteškoća s kojima su se susreli i s kojima će se još sigurno susretati vjernici župe pod zaštitom borca protiv sotone. Oni to znaju i zato sa svojim dobrim pastirom traže utjehu i pomoć Onog koji jedini i najviše zna za njihove patnje. Mladi slankamenski župnik Eduard Španović je poslije Tri kralja 1996. godine za blagoslov kuća svojih župljana obišao i molio se s tri stotine i deset obitelji u kojima je osam stotina i dvadeset članova. Od toga broja u Novom Slankamenu je 685 duša, u Starom Slankamenu 120 duša i u Novim Karlovcima 15 duša. U pedeset kuća u koje je prošle godine ulazio, 1996. godine nije ulazio, jer u njima sada žive neki novi stanovnici.
Pošta koja stiže na slankamenski Rkt. Župni ured dolazi na dvije adrese: Cara Dušana br. 140. i Maršala Tita br. 140. Preko telefona pristiže manje prijetnji, ali ne i previše prijateljskih poziva. Do danas na adresu, ni jednu ni drugu, ni cara ni maršala, nije pristigao nikakav odgovor iz beogradske Patrijaršije, na pismo koje je mladi slankamenski župnik Eduard Španović uputio na adresu »Njegove svetosti« 4. kolovoza 1992. godine. On tada sigurno nije znao što će se zbiti četvrtog i petog kolovoza 1995. godine. Ili je možda znao? Kako se dragi Bog »poigrava« našim malim ljudskim »sudbinama« i s njima ispisuje »drame i romane«! Nije li jedna takva »teška priča« i »slankamenska sudbina« sveukupna i pojedinačna npr. Španovića? Majke i sina! Hrvatske i Hrvata!

  • Doček NS2020
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay