Arhiv tekstova

Poklade su. Za tjedan dana već će biti korizma. Znam da nisu svi čitatelji našega lista vjernici. Jasno je da ne trebaju razmišljati kao ja ili kao naši vjernici. Kao voditelj ove kolumne, ipak pokušavam ponuditi tekst koji je poučan za sve nas, a u sebi nosi i neku poruku. Uspijem li u tome, to znaju čitatelji. Svakako nastojim. Često se mudrost života i poruke kriju u zgodnim pričicama, zgodama, anegdotama. Kako je pokladno vrijeme – vrijeme druženja i slavljenja – vrijeme zabave i provoda – stoga je uvijek temeljno pitanje – kako ulazimo u društvo i što unosimo kao svoj doprinos da nam bude ljepše i da nam bude bolje? 

I ovaj puta ću kroz dvije kratke priče – doduše crno-bijelom tehnikom – pokušati izvući poruku.  

 

PRIČA PRVA

 

Gospodar jednoga drevnog dvorca priredi veliko slavlje i na nj pozove sve stanovnike obližnjeg se­la. Njegovi podrumi bijahu prostrani, ali svejedno nisu mogli utažiti žeđ tolikog broja uzvanika. Gospodar se stoga obrati žiteljima sela s molbom: »Na sredini dvorišta, ondje gdje će se odvijati slav­lje, bit će postavljena velika bačva. Neka svaki uz­vanik donese vina koliko može i neka ga izlije u bačvu. Tako će biti dovoljno pića za sve koji dođu.« Jedan seljanin napuni vodom glineni vrč misleći: »To malo vode u bačvi vina neće se uopće osjeti­ti ... nitko neće znati!« Došao je na slavlje, pretočio sadržaj glinenog vrča u zajedničku bačvu i sjeo za stol. Čim su prvi uzvanici zagrabili, primijetiše da je u bačvi voda. Svi su uzvanici mislili na isti način. I donijeli su samo vodu. 

Ako nismo zadovoljni ovim svijetom, to je zato što je puno onih koji donose samo vodu. Zbog toga trpi sav stvoreni svijet. Eto prve poruke. Čovjek kamo god ide, nosi sebe. Ako donosi sebe, a prije toga se ne napuni dobrom namjerom biti na radost drugima, pokvari i drugima i sebi ono pravo veselje. Centrira na sebe pažnju često vrlo ekstravagantnim stvarima. Bude primijećen, ali ne obogaćuje nego samo svoju prazninu i »vodenost« daje na ukus drugima. Svakako neukusno. Ostaje pitanje, dakle – što mi donosimo na druženje i što dajemo u stvaranje zajedništva? Imam strah da smo često kao ovi seljani koji su, konačno, ipak pili samo vodu. 

 

PRIČA DRUGA

 

Druga priča govori drukčije. Kaže: Sedmoga dana, kad je dovršeno stvaranje svijeta, Bog je proglasio svoje slavlje. Sve istom stvorene životinje počeše tražiti najljepšu stvar koju će da­rovati Bogu. Vjeverice su ponijele orahe i lješnjake, zečevi mrkvu i biljno korijenje, ovce toplu i mekanu vunu, krave mlijeko i vrhnje. Mnoštvo anđela stalo je ukrug i pjevalo nebesku serenadu. Čovjek je čekao svoj red i bio jako zabrinut. Što bih ja mogao darovati Bogu? Cvijeće ima miris, pčele nose med, slonovi će izvesti javno tuširanje kao sveopće osvježenje... Čovjek je stao zadnji u red i neprestano mozgao, dok su životinje odlagale svoje darove pred Boga. Kad ih je ostalo još samo nekoliko – vinogradski puž, kornjača i troprsti ljenjivac – čovjeka uhvati panika. Došao je i na njega red. Tada on učini ono što se niti jedna životinja nije usudila učiniti. Potrčao je prema Bogu, sjeo mu u krilo, zagrlio ga i rekao: Volim te! Božje se lice razvedrilo, a sva druga stvorenja su shvatila da je čovjek Bogu donio najljepši dar i svemirom se zaorio gromoglasni aleluja. 

Zato smo na svijetu da Boga spoznamo, ljubimo, da mu služimo i tako zavrijedimo vječno uživati s njime u raju. Divna je molitva koju je netko ovako sročio: Dopusti da te ljubim, Bože moj. Što je meni zemlja, što mi je nebo bez tebe? Bože, samo ti možeš ispuniti moje srce, samo ti si moja vječna baština. Dopusti da se uhvatim za tebe. Ostani uvijek uza me, a ako dođem u iskušenje da te ostavim, ti to, Bože moj, nemoj dopustiti. 

Uistinu je veoma bitno govoriti o načinu druženja i zabave. Teško je pomicati sociološku kazaljku u suprotnom smjeru, ali bi ljudi naše civilizacije, a kršćanske tradicije, ipak to trebali pokušati. Zašto? Sebičnost i egocentrizam su dominantne oznake suvremenog društva. Samo da meni bude dobro! Već tim stavom isključujemo mogućnost stvaranja zajednice, jer nam je zabava cilj podređen našoj sebičnosti. Međutim, zajedništvo i zabava su sredstvo da se ljudi približe i uzajamno obogaćuju. Praznim vrčem ne možemo nikoga obogatiti, ali prazan vrč – naši bi rekli prazna tikva – dobro odzvanja. Stoga se u svojim zabavama gušimo u svome »ja« i vraćamo se prazni i umorni, jer nismo dali ništa svoga vrijednoga u zajedništvo s drugima. U biti, vrijeme provedeno zajedno je vrijeme bogatstva, a uloženo »ja« u zajedništvo je najveći dar po kojemu i drugi biva bogat, ako ja ne odzvanjam prazninom. 

Potrebna je molitva da bi ljudi shvatili da je i vrijeme zabave i druženja dar od Boga!