Arhiv tekstova

Iz tiska je izašao 9. svezak Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. O do sada najopsežnijem objavljenom svesku, kao i o radu na izradi Leksikona, razgovarali smo s urednikom Slavenom Bačićem, a teme za razgovor su bile i o značaju memoriranja kulture hrvatske manjinske zajednice, kao i o radu Hrvatskog akademskog društva.

 

HR: Kakvu metodologiju rada iziskuje pripremanje svakog novog sveska Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca i s kojim se sve izazovima suočavate pri uređivanju, kao urednik Leksikona?

Teorijski promatrano, organizacija rada na leksikografskim projektima i leksikografska metodologija vrlo je složena, počevši od sastavljanja abecedarija, preko pisanja posebno strukturiranih članaka, zatim uređivanja i lektoriranja rukopisa, pa sve do tehničke pripreme za tisak, s brojnim podfazama unutar svakog od njih. Takav idealnotipski model ostvaruje se, po pravilu, u specijaliziranim ustanovama i po sebi se razumije da se to ne odvija u kratkim rokovima i da su za to potrebna znatna sredstva. Međutim, izvjesno skraćivanje i pojednostavljivanje ove metodologije, katkad i improvizacije, nužne su kada leksikografske projekte ostvaruju pojedinci ili organizacije i udruge koje nemaju profesionalno uposleno osoblje, kakvo je i naše uredništvo Leksikona. Osim toga, leksikografski projekti se najčešće ostvaruju u sveučilišnim središtima, u kojima se nalazi najveća koncentracija stručnjaka za pojedine oblasti te potrebna literatura, što centar Subotica, kao središte u kojem se stvara Leksikon, ipak nije.

Već i iz ovoga mislim da je jasno u kakvim uvjetima stvaramo i uređujemo Leksikon: najveći broj suradnika nije imao iskustva na leksikografskim projektima, nemamo zajamčenih izvora financiranja već smo oslonjeni na godišnje natječaje državnih tijela na kojima se dodjeljuju katkad i simbolični iznosi, a uređivanje i lektoriranje rukopisa radimo u slobodno vrijeme, kada posvršavamo svoje profesionalne obveze. Ovaj metodološki ciklus ponavlja se pred svaki svezak, no, čini mi se kako smo nakon 6 godina neke stvari uspjeli popraviti i steći izvjesnu rutinu, koja nam u izvjesnoj mjeri ubrzava rad, ali i poboljšava rezultat.

HR: Čovjek koji nije upućen u proces izrade svezaka Leksikona, upitat će se – kako je toliko za njega još nepoznatih podataka skupljeno i obrađeno?

To je prije svega rezultat činjenice da je u pitanju kolektivni projekt, jer na Leksikonu surađuje veliki broj ljudi, koji su posvećeni cilju da Leksikon bude što je moguće više obuhvatan. Osim toga, kako sam rekao, naša je metodologija pomalo fluidna, pa se tijekom izrade svakoga pojedinačnog sveska prvotni abecedarij dopunjuje podacima za koje smo naknadno uočili da su nam izostali kod sastavljanja abecedarija. No, ujedno, veliki broj sakupljenih naizgled nepoznatih podataka posljedica je i činjenice da ne samo naša kultura i povijest nisu dovoljno memorirani, već se još uvijek borimo i za adekvatno mjesto koje nam pripada u aktualnom trenutku, pa kada uspijemo na jedno mjesto sakupiti ne mali broj podataka koji se odnose na povijest i sadašnjost, onda to doista izgleda impozantan broj.

HR: Što karakterizira novi, nedavno objavljeni svezak Leksikona?

Osim činjenice što je to do sada i po broju stranica i po broju natuknica do sada najopsežniji svezak – praktički su u njemu dva prosječna dosadašnja sveska, on je i po sadržaju jedan od najznačajnijih svezaka čitavoga projekta, osobito posle 4. sveska. Naime, dok smo u 4. svesku, koji obuhvaća natuknice koje počinju s »Bu«, obradili čak 40-ak natuknica koje predstavljaju izvedenice od riječi Bunjevac, u ovome 9. svesku, koji obuhvaća natuknice koje počinju slovom H, obradili smo oko 110 natuknica koje predstavljaju izvedenice od riječi Hrvat i Hrvatska. Od ovoga broja, polovica se odnosi na natuknice koje se odnose na područje Hrvatske i njihovu kontekstualizaciju na nas (npr. Hrvatska seljačka stranka, Hrvatska biskupska konferencija, Hrvatska matica iseljenika, HRT, HINA, HAZU i sl.), dok se 55 natuknica izravno odnosi na prostor međuriječja Dunava i Tise. Među onima koji se izravno odnose na podunavske Hrvate, obrađena su nekadašnja i sadašnja naselja i toponimi (Hrvatski grad na području Budimpešte, Hrvatsko selo na području Novoga Sada, Hrvatski Majur), časopisi i novine (međuratne Hrvatske novine, poslijeratna Hrvatska riječ, današnja Hrvatska riječ, budimpeštanski Hrvatski glasnik), niz naših nekadašnjih udruga i ustanova (Hrvatska privredna omladina, Hrvatsko pjevačko društvo Neven, međuratni HAD Bunjevac iz Zagreba te HAD Antunović i HAD Matija Gubec iz Subotice, poslijeratno Hrvatsko narodno kazalište u Subotici i dr.), zatim današnje naše krovne organizacije (Hrvatska državna samouprava u Budimpešti i Hrvatsko nacionalno vijeće u Subotici), a posebno držim značajnim članke u kojima su dulje ili kraće opisane sve naše suvremene udruge. 

Dodatno bih želio istaknuti velike makropedijske natuknice o povijesti Hrvata, koju je napisao Robert Skenderović, te hrvatskome jeziku, koju je napisao Petar Vuković, koji o ovim temama govore sasvim drukčije od ovdje vladajućih ideoloških povijesnih i jezičnih obrazaca. Tu su, naravno, i životopisi, od kojih ističemo jednoga od najvećih jugoslavenskih dizača utega Leopolda Herenčića (Odžaci, 1948.), suca Vrhovnoga suda Vojvodine i Ustavnoga suda Vojvodine Marka Horvackog (Subotica, 1913. – Novi Sad, 1995.), slikara Marka Horvackog (Subotica, 1883. – Zagreb, 1966.), glumca Mirka Huske (Subotica, 1921. – Subotica, 1986.) i dr.

HR: Koliki značaj ima memoriranje kulture (u najširem smislu) hrvatske manjinske zajednice?

Pokraj jezika, kultura je jedna od ključnih identitetskih odrednica svakoga naroda ili njegove manjinske zajednice, ukoliko živi izvan matičnoga prostora. U prošlome stoljeću nekoliko je kulturnih djelatnika ostvarilo značajne rezultate na tome planu (Matija Evetović, Ivan Kujundžić, Ante Sekulić, Lazar Merković i drugi), i to je polazišna osnova za rad na Leksikonu. Memoriranje naše kulture koju ostvarujemo kroz Leksikon ima prednost što je, kako sam već rekao, u pitanju kolektivni projekt, što rezultira većim brojem podataka, čime je i memoriranje opsežnije i dublje. A bez memoriranja podataka ne može se bitnije graditi ili očuvati hrvatska identitetska osnovica više hrvatskih subetničkih skupina, kao na području vojvođanskoga i mađarskoga dijela Bačke, tako i sjevernije, sve do Budimpešte s okolicom.

HR: Može li se iz natuknica u Leksikonu dati odgovor na pitanje o kontinuitetu kulture ovdašnjih Hrvata i kakva se slika stvara o postignućima vojvođanskih Hrvata?

Iako su Hrvati na prostoru koji obuhvaća Leksikon, a to je međuriječje Dunava i Tise – od Senandrije (srpski Sentandreja) na sjeveru do Novoga Sada na jugu, prisutni još od srednjega vijeka, u njihovom tadašnjem kulturnom djelovanju (npr. Jan Česmički, Andrija Dudić i drugi) nije bilo kontinuiteta promatranog iz hrvatske vizure, već se o kontinuitetu hrvatske kulture u ovome dijelu Podunavlja može govoriti tek od konca XVII. stoljeća. No, taj je nominalni kontinuitet imao više različitih faza, čak i njihova usporednoga postojanja, pa i vraćanja prijašnjih kulturnih obrazaca, što je sve bilo i ostalo refleksijom vladajućih ideoloških obrazaca i državnih okvira. Tako su kulturu Hrvata ovoga prostora stvarale franjevačka kultura, preporodno djelovanje Ivana Antunovića i njegovih sljedbenika, promađarsko i prosrpsko kulturno djelovanje pojedinaca i različitih režimskih udruga, međuratna kultura prožeta duhom Hrvatske katoličke akcije, ljevičarska i socrealistička kultura, strossmayerovsko, karađorđevićevsko i socijalističko jugoslavenstvo, horthyjevska bunjevština i šokaštvo, hrvatsko proljeće, miloševićevsko i postmiloševiševsko poticanje samosvojnosti bunjevačke kulture uz istodobno jasno profiliranje hrvatskoga karaktera bunjevačke kulture ovoga prostora… No, u tom razuđenom razvoju kulture Hrvata ovoga prostora, bilo je nekoliko ključnih povijesnih događaja koji su prekidali njezin hrvatski kontinuitet, katkada upravo u trenucima kada je ono doživljavalo svoj vrhunac: potiskivanje franjevaca Bosne Srebrene u drugoj polovici XVIII. stoljeća, izbijanje dvaju svjetskih ratova i poslijeratno formiranje novih režima, ukidanje južnoslavenskih manjinskih institucija izvan matičnih republika 1950-ih godina, slom hrvatskoga proljeća te raspad Jugoslavije. Poslije svakoga od ovih događaja, godine ili desetljeća bile su potrebne da hrvatski karakter kulture ponovno oživi. U svim tim razdobljima brojni Hrvati, bilo pod nominalnim hrvatskim ili različitim subetničkim imenima, ili čak pod imenima drugih naroda, postizali su značajne kulturne rezultate, o čemu govore njihove biografije u Leksikonu.

HR: Kolika je vidljivost, prisustvo i interakcija kulture vojvođanskih Hrvata u kontekstu kulture većinskog naroda?

Vidljivost i prisustvo hrvatske kulture je u Vojvodini uglavnom ograničeno na lokalnu razinu, tj. na mjesta i područja u kojima Hrvati žive, dok je nazočnost na višim razinama rijetka, što daje i odgovor da je interakcija o kojoj govorite slaba. Mislim da se razlog za to nalazi u izrazito etnocentričnom razvoju vojvođanske kulture 1990-ih godina, što je, sa svoje strane, rezultiralo težnjama prema zatvaranju, katkad i autičnosti, kulture manjinskih zajednica, kao njihovu reakciju na opasnost od rapidne i evidentne asimilacije.

HR: Kako postići veću prisutnost naše kulture na ovdašnjoj kulturnoj sceni? Mogu li i trebaju li tu pomoći institucije hrvatske manjinske zajednice ili smatrate da određeno djelo svojom kvalitetom samo pronalazi svoj prostor na kulturnoj sceni?

Mislim da je najbolji put za to interakcija oba načina koje ste naveli: teško da će se kvalitetni kulturni produkt sam probiti na širu kulturnu scenu, a s druge strane, naše institucije malo mogu uraditi ako nema kvalitetnoga djela.

HR: Jesu li naše institucije u dovoljnoj mjeri angažirane na izradi kulturne i jezične politike?

Nije toliko problem definiranje kulturne i jezične politike Hrvata u Vojvodini, koliko je ključno provoditi je, odnosno način njezinoga provođenja. Tu osobita odgovornost leži na onih nekoliko profesionalnih hrvatskih manjinskih institucija, među kojima je i Hrvatska riječ. Kada je o vašoj ustanovi riječ, njezina svrha ne bi se smjela iscrpljivati u redovitim isplatama zarada, već bi značajni proračunski financijski kapaciteti koji se slijevaju u ustanovu na ime naših manjinskih prava morali biti mnogo više u funkciji razvoja naše manjinske kulturne politike, i to ne samo kroz puko predstavljanje njezinih tradicionalnih oblika, nego i kroz poticanje njezinih suvremenijih i zahtjevnijih oblika i sadržaja. U tom smislu, mislim da nedostaju aktivniji prinosi uspostavi racionalnije slike o našoj kulturi, napose kroz njezino vrednovanje. Primjerice, u Hrvatskoj riječi jedva da ima kritičkih prikaza naših knjiga ili kulturnih manifestacija, umjesto kojih se uglavnom objavljuju prepisane recenzije ili tekstovi s interneta, ili kada je riječ o kulturnim manifestacijama, pisanje se najčešće svodi na zapisničko izvještavanje, a da ne govorim o tome da bi Hrvatska riječ mogla imati najbolju banku podataka o Hrvatima u Vojvodini i Srbiji. Drugim riječima, do bitnih pomaka na planu naše kulturne politike može doći ako naše profesionalne institucije, pa tako i Hrvatska riječ, budu više u funkciji drugih subjekata, a ne same sebi svrha.

HR: Koliko je hrvatski jezik, kao i ikavski dijalekt, prisutan u domeni privatnog, a koliko u domeni javnog?

Hrvatski jezik je tek odnedavna postao službenim jezikom u pojedinim vojvođanskim mjestima te na pokrajinskoj razini, a od momenta proklamiranja nečega do njegova provođenja često zna proteći dosta vremena. I u javnoj i u privatnoj uporabi daleko je najbolja situacija u Subotici, no još uvijek je, osobito službena razina, daleko od onoga kakva bi trebala biti. Zbog simbolične jezične barijere između hrvatskoga i srpskoga jezika, razumljivo je da upotreba hrvatskog književnog jezika prevladava u pisanoj riječi (novinstvu, književnosti, službenim dokumentima i sl.), dok u privatnoj uporabi, dakle razgovorno, prevladava srpski jezik ili se usmena komunikacija odvija na našoj ikavici, premda je ona, osobito kod mlađih urbanih generacija, pred nestajanjem. Kada je o bunjevačkoj ikavici riječ, mislim dakako na naš autentični bunjevački govor, a ne na karikaturalan umjetni jezik kakav se stvara u okrilju Matice srpske i SANU, koji zapravo nitko ni ne govori, niti će govoriti, već mu je jedini smisao rastakanje hrvatskoga jezika, kulture i identiteta na području sjeverne Bačke, gdje živi najviše vojvođanskih Hrvata.

HR: Kakvim ocjenjujete rad HAD-a u protekloj godini i koliko su aktivni njegovi odjeli?

U proteklih desetak godina, koliko djeluje HAD, dogodile su se značajne promjene na političkom, znanstvenom i kulturnom planu u hrvatskoj manjinskoj zajednici. Među ostalim, to se odnosi i na formiranje nekoliko profesionalnih hrvatskih manjinskih institucija, koje su djelomično preuzele neke od zadaća HAD-a. S druge strane, više nema globalnoga financiranja HAD-a, već se to isključivo radi preko natječaja, a u svojem djelovanju surađujemo i s drugim institucijama. Sukladno tome prošle smo godine, skupa s Hrvatskom riječi, objavili knjigu pok. Josipa Temunovića Bilježnica za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, izašao je kapitalni 9. svezak Leksikona, snimljen je film Subotički pjesnik Vojislav Sekelj, održali smo seriju predavanja (Josip Ivanović, Kalman Kuntić, Mario Bara, Petar Vuković, Ivan Gutman, Krešimir Bušić, Marta Vidaković-Mukić), predstavljene su knjige (Suživot Hrvata i Srba u Slavoniji autora Dragutina Babića, skupa s Katoličkim institutom za kulturu, povijest i duhovnost knjige Tomislava Grge Antičića i Ante Matića Kardinal frontova Alojzije Stepinac i Kamena knjiga), započeta je izrada internetske stranice, skupa s još nekoliko hrvatskih institucija ostvarili smo praktičnu političku rehabilitaciju Ante Sekulića tako što je ovaj proglašen počasnim građaninom Subotice itd. Formalno gledano, najaktivnije su bile leksikografska, književna i sekcija za vizualne medije. Zasigurno je da je moglo biti i više aktivnosti, ali je to neki objektivni odraz različitih limita.

HR: Koliko članova ima HAD i koliko je članova realno aktivno? Pomlađuje li se članstvo HAD-a?

HAD ima oko 70 članova koje držimo aktivnim, te još jedan broj inozemnih članova. Aktivnost se manifestira na različite načine, dakle, ne samo kroz sudjelovanje u konkretnim projektima i potpori koju na različite načine pružaju, već značajan dio naših intelektualaca drži dovoljnim da je svojim imenom član jednog akademskog društva hrvatske provenijencije.

U sklopu buduće preregistracije HAD-a u tijeku je postupak revizije popisa članstva, a uskoro ćemo primati i nove članove, među kojima će, dakako, biti i novih akademskih građana. Pripomenuo bih još kako planiramo i statutarne novine vezane za članstvo u udruzi, kao što je uvođenje simboličke godišnje članarine.

HR: Kakvi su planovi ovogodišnjeg rada Hrvatskog akademskog društva? Za kada se planira godišnja Skupština HAD-a?

Kako sam već rekao, realiziranje planova ovisit će ponajviše o sredstvima koja pojedini projekti dobiju na natječajima. Među ostalim, planiramo nastavljanje serije predavanja koja su vezana za bačke Hrvate, primjerice dr. sc. Roberta Skenderovića iz Zagreba, dr. sc. Ladislava Heke iz Segedina i drugih, zatim predstavljanja knjiga (Josipa Temunovića Bilježnica za povijest bunjevačkih i šokačkih Hrvata, dr. sc. Vladimira Vujčića Kultura – nacija – politika, Maria Bare i Ivana Lajića Ratovi, kolonizacije i nacionalna struktura Slavonije u dvadesetom stoljeću itd.), u planu je tiskanje nekoliko knjiga i snimanje filmova... 

Sljedeća Skupština HAD-a planira se za ovaj mjesec, a jedna od najvažnijih točaka bit će preregistracija i usklađivanje statuta s novim Zakonom o udrugama. Naime, prema ovom zakonu sve udruge osnovane po ranijim propisima moraju se iznova upisati u jedinstveni Registar udruženja, koji sada vodi Agencija za privredni registar (ranije su registre vodile mjesne policijske uprave za udruge koje su osnovane po republičkome zakonu iz 1982. godine, te Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu za udruge koje su osnovane po saveznome zakonu iz 1990.), a preduvjet za to jest usklađivanje statuta s odredbama novoga zakona.

HR: Jeste li zadovoljni suradnjom sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata?

HAD je tek jedna od hrvatskih institucija s kojima surađuje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata. Prošle godine u prostorijama Zavoda organizirali smo nekoliko predavanja, stavili smo na raspolaganje leksikonske podatke i ilustracije o aktivnim hrvatskim udrugama, zahvaljujući institucionalnim kapacitetima Zavod je preuzeo izdavanje znanstvenoga zbornika za koji je isprva bilo planirano da ga izdaje HAD… Dakle, surađujemo na način i u mjeri u kojoj Zavod može pomagati rad drugih institucija i udruga, vodeći pri tome računa o obostranim interesima.

HR: Sve se manje u javnosti spominje inicijativa za formiranje drame na hrvatskom jeziku u subotičkom Narodnom kazalištu. Što je uzrok tome?

Nekoliko današnjih subotičkih kulturnih institucija jesu nastale upravo kao hrvatske: osim Narodnog kazališta, koje je formirano kao Hrvatsko narodno kazalište u Subotici 1945., to su još i Subotičke novine, koje su osnovane kao Hrvatska riječ 1945., te Rukovet, koja je 1956. nastala u prvome redu kao hrvatski književni časopis. Danas se ove institucije ne mogu baš podičiti da imaju odveć hrvatskih kulturnih sadržaja, osim tek eventualno, incidentalno ili simbolički. Subotičko kazalište, dakle, dijeli sudbinu druge dvije institucije, a o razlozima za to već smo govorili: politički lomovi 1950-ih, 1970-ih i 1990-ih godina ovdje su gotovo prognali hrvatsku kulturu s javnoga prostora, što za posljedicu ima današnje kadrovske deficite. To, naravno, ne znači da se kazališni ili drugi kadrovi ne mogu ponovno stvarati, ali za to je potrebna politička volja.

HR: Je li prednost što hrvatska nacionalna manjina u Republici Srbiji funkcionira u uvjetima dinamičnih i brojnih interakcija različitih identiteta? 

Ukoliko mislite na interakciju različitih identiteta po švicarskome ili kanadskome modelu, o tome bi se možda tek moglo govoriti u Vojvodini, no, bojim se da smo i mi u Vojvodini još uvijek dosta daleko od toga, poslije političkoga, gospodarskoga i kulturološkoga pustošenja Vojvodine, što ga je proveo Miloševićev režim. Ili, uzmite samo primjer Hrvatske riječi, koja od vremena kad se konačno konstituirala konstantno dobiva oko 20 posto manje proračunskih sredstava od slovačkoga Hlas ľudu ili rusinskoga Ruskoga slova, ili Pokrajinsko tajništvo za kulturu koje je 2005.-2007. godine izdvajalo od tri do sedam puta više sredstava za kulturno-umjetničke manifestacije slovačke, rusinske ili rumunjske zajednice u odnosu na hrvatsku zajednicu, dok je bunjevačkim institucijama koje negiraju hrvatstvo dodjeljivan identičan iznos kao i hrvatskim manifestacijama!? Iako su se neki dispariteti na planu kulture počeli ispravljati od 2008., na planu informiranja oni i dalje ostaju. Htio sam reći kako interakcija hrvatske kulture u Vojvodini s drugim manjinskim kulturama nije nimalo jednostavna, već su one često konkurentne, a s druge strane su tu i različiti asimilacijski pritisci. No, promatrano u odnosu na uobičajene interkulturne utjecaje mislim da se, među ostalim i zahvaljujući njima, može govoriti o osobitoj regionalnoj kulturi vojvođanskih Hrvata, kao jednoj od sastavnica sveukupne hrvatske kulture, koju inače karakterizira izražena regionalna razuđenost.