Arhiv tekstova

Napadi na mladiće mađarske nacionalnosti, na nacionalnoj osnovi, koji su se 16. i 23. siječnja dogodili u Temerinu, ponovno su ukazali na stanje ljudskih i manjinskih prava u Vojvodini i Srbiji. Prema priopćenju Demokratske stranke vojvođanskih Mađara (DSVM) koje je, povodom prvog napada, potpisao predsjednik regionalne organizacije u Temerinu Bela Čorba, u Temerinu postoji »više znakova za strah nakon što je zastupnik Nove Srbije u parlamentu Srbije krajem studenoga – oživljavajući duh najmračnijih vremena iz doba Miloševićeve vladavine – iznio bombastično lažnu tezu o ugrožavanju Srba u Temerinu«. Pokrajinski tajnik za nacionalne manjine Tamás Korhecz izjavio je kako je u Temerinu već dulje vrijeme u tijeku »rat grafitima mržnje« i zatražio od državnih tijela i od javnosti da reagiraju na ovakve pojave. Prema Korheczovim riječima, u Vojvodini se sigurno dešava još napada na nacionalnoj osnovi, kao što su ekscesi u Temerinu, ali ih oštećeni iz straha ne prijavljuju. Tim povodom za Hrvatsku riječ govori Snežana Ilić, programska koordinatorica Centra za razvoj civilnog društva (CRCD), čije se sjedište nalazi u Zrenjaninu. 

Po mišljenju CRCD-a, Temerin je svojevrsni lakmus za stanje međunacionalnih odnosa u Vojvodini. Jesu li posljednji međunacionalni incidenti u tom mjestu pokazatelj kako je stanje postalo ponovno upozoravajuće za društvo?

CRCD je prije desetak dana izašao u javnost priopćenjem kako najnoviji, ponovljeni napadi na Mađare u Temerinu 16. i 23. siječnja mogu ukazivati na neke ozbiljnije, šire procese ponovnog pretvaranja banalnog, »hladnog« nacionalizma u »vrući«, nasilnički. Temerin je specifična sredina, s nešto većim udjelom većinske u odnosu na mađarsku populaciju (60 posto prema 29 posto u općini i 50 posto prema 43 posto u općinskom centru) i uz jasnu prostornu segregaciju tih dvaju korpusa. Osjećaj podvojenosti je vrlo izražen; mađarski se jezik godinama unazad ne može bez rizika javno govoriti u srpskom dijelu. Uz sve to, postoji jak osjećaj ugroženosti kod lokalnih Srba i mada neosnovan, on proizvodi isto djelovanje kao i stvarna ugroženost. Jednom riječju, sve pojave bitne za interetničke odnose u cjelini postoje u Temerinu u svom najizrazitijem obliku i zbog toga se ovi incidenti mogu iščitavati i iz vizure trendovskih kretanja u Vojvodini. 

Koliko su pokrajinske strukture u minulom razdoblju učinile na sprječavanju međunacionalnih incidenata?

Ako promatramo poteze pokrajinskih vlasti od 2000. godine, kao neke vremenske vododjelnice, možemo izreći dosta pohvalnih riječi na račun Novog Sada. Osude incidenata su brze i nedvosmislene, odlasci u »trusne« sredine veoma česti i s jasnom porukom, osim, to moram reći, u slučaju bojkota albanskih pekarnica u Somboru 2008. Veliki je problem, ipak, što ni po novom Statutu APV vojvođanskoj policiji nije dana veća mjera funkcionalne autonomije. 

Pripadnici koje nacionalne zajednice u Vojvodini su najčešće žrtve međunacionalnih incidenata?

O ovom pitanju doista nedostaju ekspertize, pa i elementarne preciznosti od strane države Srbije i to važi godinama unazad. Podaci o broju incidenata na etničkoj osnovi bili su potpuno neujednačeni i nepouzdani još u vrijeme »hearinga« 13. listopada 2005. u Bruxellesu, kada se razmatralo upravo ovo pitanje. Prema istraživanjima našeg Centra, specifičnost incidenata predstavljalo je njihovo usredotočivanje prema pojedinim manjinama u kratkim uzastopnim vremenskim sekvencama. Nagli porast incidenata započeo je napadima na objekte i spomenike hrvatske manjine prosinca 2003. i siječnja 2004. U veljači su glavna meta prijetnji postali Mađari, a od 17. ožujka neredi na Kosovu izazvali su znatno povećan broj incidenata prema pripadnicima manjina s juga Srbije. Od početka internacionalizacije (srpnja 2004.) do njenog kraja (listopada 2005.) ponovno je rastao broj incidenata uperenih protiv objekata mađarske i hrvatske manjine. Mi nemamo osnove za pretpostavku da je usredotočivanje incidenata prema pojedinim manjinama bilo izazvano namjerno.

Kakav je, po vašem mišljenju, trenutačni položaj hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini?

Po mom mišljenju, primjetna je jedna dosta kontinuirana linija napretka, pogotovo u posljednje dvije godine. Pri tome ne treba zaboraviti kako je hrvatska zajednica stupila na manjinsku scenu Srbije tek prije nepunih osam godina donošenjem Zakona o nacionalnim manjinama. To je podrazumijevalo izgradnju nove, manjinske (samo)svijesti, artikuliranje vlastitih interesa u bitno promijenjenim okolnostima, institucionalnu izgradnju, pozicioniranje na političkoj sceni i matične i domicilne države. To nije nimalo lak zadatak niti za jednu zajednicu, a za njegovo ostvarenje često je potreban rad kroz nekoliko generacija, pogotovo ako se nailazi na prepreke različitih vrsta, počevši od neuređenosti države i promjenjive političke volje vlasti, preko nepovjerljivosti i animoziteta većinskog naroda, nesnalaženja matične države, pa do svakakvih deficita unutar same zajednice. No i pokraj svega toga, danas imamo (iako mnogim problemima opterećeno) obrazovanje na hrvatskom jeziku, imamo i novim Stautom APV konačno formaliziranje statusa hrvatskog jezika kao jednog od 6 službenih jezika u Vojvodini, zatim udio hrvatske političke stranke na svim razinama vlasti, i ono što mi se osobno veoma sviđa, proces »desubotizacije« hrvatske zajednice kroz značajnije uključivanje Hrvata iz drugih dijelova Vojvodine, Zemuna i Beograda u aktivnosti unutar zajednice. »Last but not least«, osnovana je i prva profesionalna ustanova kulture, mislim tu na Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, postoji i izdavaštvo na hrvatskom jeziku i tiskani medij na sasvim pristojnoj profesionalnoj razini. 

Ipak, kada bi se sada, 2010. godine, zbrajalo i sve ono što i dalje opterećuje položaj hrvatske manjine, navela bih samo nekoliko značajnijih stvari: nezaokruženost obrazovnog sustava zbog nepostojanja visokoškolske ustanove, bez koje nema reprodukcije obrazovnog kadra, a što je od presudne važnosti za samoodržanje svake manjinske zajednice, zatim »vezane ruke« DSHV-a s obzirom na potpuno antieuropsku ustavnu odredbu po kojoj mandat zastupnika pripada političkoj stranci/koalicijskoj listi, odsustvo programa na hrvatskom jeziku na javnom servisu, čemu se, srećom, ovih dana nazire kraj... Nimalo nebitno jest i postojanje tenzija između Hrvata i Bunjevaca, koji poriču hrvatsko podrijetlo. Ta vrsta neproduktivne napetosti ne samo što supstancijalno troši hrvatski korpus u Vojvodini, ona troši i veliku energiju i inače relativno malog broja angažiranih stručnih ljudi unutar hrvatske zajednice. Na to treba dodati i izazove objektivne prirode, kao što je demografsko erodiranje zajednice, jer je za 20-ak godina, od 1981. do 2002. index demografskog pada kod Hrvata u Srbiji bio 52,3 – još uvijek, doduše, manji nego kod nekih drugih manjina, ali u svakom slučaju trend je zabrinjavajući.

Koliko je hrvatska nacionalna zajednica organizirana u smislu zaštite jezičnog i kulturnog naslijeđa?

Kada se govori o manjinskim kulturnim politikama, treba prije svega imati u vidu kako u svim manjinskim kulturama u Vojvodini još uvijek prevladava tradicijski segment, folklorističko-religijske svetkovine pretežno lokalnog karaktera. Rijetki su manjinski autori ponikli na vojvođanskoj kulturnoj sceni, koji su postali veliko ime u europskoj književnosti ili umjetnosti, poput Lászla Végela ili kazališnog maga Jószefa Nagya. Jednako su malobrojni i hrvatski stvaraoci iz Vojvodine prepoznati u matičnoj kulturi po svom autentičnom doprinosu i kao takvi nositelji uglednih nagrada, poput pjesnikinje Jasne Melvinger, koja je 2008. ovjenčana Goranovim vijencem ili Tomislava Žigmanova, koji je 2007. pobrao nagradu za najbolju hrvatsku knjigu eseja. Utoliko se značajnijim čini svako stvaralačko nadrastanje tamburaške naivnosti i prigodničarskog sentimenta, svako samopromišljanje, koje je preduvjet modernog kulturnog angažmana. Prvenstveni zadatak dobro osmišljene i odvagane kulturne politike trebao bi biti pretvaranje getoizirane, nesamoreflektirane kulturne osobitosti kao puke činjenice u niz kulturoloških fenomena, stalno provjeravanih i osnaživanih kroz kreativna susretanja u širem javnom prostoru. To ne isključuje očuvanje kulturne tradicije, naprotiv! To samo znači da se ona mora ugrađivati u kreativne, umjetničke, znanstvene konstrukte nove svježine. Zaštita naslijeđa je danas moguća samo izmjenom, prilagođavanjem duhu vremena – to je već opće mjesto u politici očuvanja identiteta. Imajući u vidu povoljan širi politički kontekst, prihvaćanje multikulturalističkog koncepta od strane Srbije na europskom putu »bez alternative«, narastajuću samosvijest ovdašnjih Hrvata i sustavnu kulturnu politiku na tragu promišljanja tradicionalnosti, koju uspješno provodi Zavod za kulturu, mislim da hrvatskoj kulturi u Vojvodini predstoji dug i nimalo dosadan život.

Željko Balaban