Romanopisac, novelist, esejist i putopisac Petar Šegedin rođen je 1909. godine u Žrnovu na otoku Korčuli. Građansku je školu završio na radnom otoku, a učiteljsku u Dubrovniku. Studirao je na Višoj pedagoškoj školi i na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Nakon fakulteta se zaposlio kao učitelj u Račišću i Kuli Norinskoj na Korčuli. Godine 1936. odlazi u Zagreb gdje se zapošljava kao učitelj i uključuje se u poznati krug Krležinih suradnika, mladih »pečatovaca«. Javlja se »Odlomkom proze« u Krležinu časopisu »Pečat« prema kojemu su i dobili naziv »pečatovci«. Stvarao je i pod pseudonimom Petar Kružić.
Tijekom dugog i plodnog života (1909.-1998.) obavljao je mnoge dužnosti u kulturnom i prosvjetnom sektoru. Od 1945. do 1947. godine bio je tajnik Matice hrvatske, središnje kulturne ustanove hrvatskog naroda. Matica mu je izdala prvi roman »Djeca božja« 1946., a zatim »Crni smiješak« 1949. i zbirku njegovih poznatih eseja »Svi smo mi odgovorni?« 1971. U dva je navrata bio na čelu Društva hrvatskih književnika (1953. godine i od 1968. do 1970.), a 1989. godine izabran je za predsjednika Matice hrvatske. Neko je vrijeme radio kao savjetnik za kulturna pitanja SFRJ-a u pariškoj ambasadi. Bio je redoviti član HAZU-a i tajnik Leksikografskoga zavoda. Na kraju se potpuno posvetio književnome radu i ustrajnoj borbi za hrvatski jezik tijekom koje je ulazio u konflikte i razne polemike s političkim neistomišljenicima.
Pripadao je Šegedin grupi intelektualaca koji su svoju domovinu Hrvatsku željeli vidjeti kao slobodnu i demokratsku zemlju. Bio je nošen strasnom čežnjom za čistoćom, istinom, ljepotom i onim što objedinjuje sve tri navedene vrijednosti, a to je sloboda. Sloboda života i sloboda stvaranja bila je njegov vrhovni ideal i za nj je bio spreman podnijeti i osobne žrtve, pa i one najveće. Zbog njegova jasnog političkog uvjerenja savjetovano mu je da napusti zemlju kako bi izbjegao suđenje i tamnicu što je i učinio pronašavši utočište kod rodbine svoje supruge u Njemačkoj.
Šegedinov je osebujni prozni opus trajno obogatio hrvatsku književnost. U životnoj je stvarnosti otkrivao ljudske sudbine koje su ga zanimale i privlačile kao pisca. Bili su to većinom izgubljeni, slomljeni ljudi, koji su doživjeli prijevaru svojih ideala, pa im se sada osvećuju tako što žive u svojim snovima. Živjeti sanjajući život i sanjati živeći ga: to je posebni tip osamljenika i osobenjaka, koji nastanjuju u velikoj većini svijet Šegedinove proze. Njegovo je književno djelo izraslo je iz duboka osjećaja tragičnosti života, a taj osjećaj izrastao je iz duboke ljudske čežnje za srećom. Izražavao se gustim, prepoznatljivim i neponovljivim rečenicama. One svjedoče o duboku ponoru između junaka Šegedinove proze i svijeta u kojem oni žive, ponoru koji postaje još dublji kad ga neki od njih pokušaju premostiti. Stvarnost su toga svijeta strahovi, sumnje, samooptužbe, krivnje, krivnje za smrt i krivnje za život, koje se po težini zapravo i ne razlikuju, a po posljedicama gotovo izjednačuju. Šegedin je ponirao u ljudsku dušu dublje nego većina suvremenih pisaca, i to ne samo u okvirima hrvatske, nego i europske književnosti. Bio je vjerodostojan svjedok svoga vremena kao umjetnik i kao rodoljub, spreman na sve posljedice u obrani slobode, istine, ljudskih prava i hrvatskih interesa.
