Arhiv tekstova

Na spomen Andrićeva ime-na prosječan će poznavatelj književnosti obično pomisliti na njegova poznata djela »Na Drini ćuprija« ili »Travnička hronika«, naravno i na to da mu je 1961. godine dodijeljena prestižna Nobelova nagrada za književnost, no jedna od asocijacija zasigurno će biti i vječno pitanje Andrićeve nacionalne pripadnosti. Naime, Ivo je Andrić književnik kojega svojataju čak tri nacionalne književnosti. Prva od njih jest bosanskohercegovačka koja pravo na ubrajanje njegovih djela u svoju nacionalnu književnost temelji na mjestu rođenja. Ivo se Andrić rodio u hrvatskoj obitelji Antuna Andrića i Katarine (rođ. Pejić) u Dolcu kod Travnika 1892. godine. Kako je rođen od roditelja Hrvata, a dokumenti iz Andrićevih studentskih dana svjedoče o njegovu hrvatstvu, hrvatska ga književnost ubraja među svoje istaknute književnike. Treća nacionalna književnost koja polaže pravo na Andrića, jest srpska. Povjesničari srpske književnosti ubrajaju ga u svoju književnost temeljem srpskoga jezika kojim je pisao nakon nastanka zajedničke države kada se počinje izjašnjavati kao Srbin i u osoboj prepisci počinje rabiti ćirilično pismo. Godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze jer nije u potpunosti jasno je li do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere, pošto je postao državni službenik (a potom i ambasador u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.  Danas ga Hrvati smatraju slabijim piscem od Miroslava Krleže, Slobodana Novaka ili Ranka Marinkovića, a Srbi važnijima smatraju Miloša Crnjanskoga, Danila Kiša ili Milorada Pavića. Sami Bošnjaci boljim i istaknutijim drže Mešu Selimovića, tako da ovaj nobelovac, na kraju, postaje svačiji i ničiji pisac.

Nejasnoće i kontroverze

 

Gotovo sav Andrićev opus, osim nekoliko pripovijetki objavljenih u ranoj mladosti, na početku književne djelatnosti (»Put Alije Đerzeleza«, Beograd, 1920.; »Pripovetke«, Beograd, 1924.), te dviju zbirki refleksivnih pjesama u prozi (»Ex Ponto«, Zagreb 1918.; »Nemiri«, Zagreb, 1921.) pisao je ekavicom i srpskim jezikom (ili istočnom varijantom srpskohrvatskog jezika kako se tad zvao). U osobnoj je prepisci koristio ćirilično pismo. Ipak godinama su se oko Andrića množile nejasnoće i kontroverze. Nije u potpunosti jasno je li do promjene nacionalnog identiteta došlo zbog ideoloških razloga ili zbog karijere jer on uskoro postaje državni službenik (a potom i veleposlanik u Berlinu) Kraljevine Jugoslavije u kojoj dominira Srbija.

 

Stilsko-tematske 

cjeline

 

Andrićevo djelo možemo podijeliti u nekoliko stilsko-tematskih cjelina. Prva faza, koju tvore spomenuta lirika i pjesme u prozi (»Ex Ponto«, »Nemiri«), obojena je osobnim egzistencijalno-spiritualnim traganjem. Druga faza, koja traje do 2. svjetskoga rata, obilježena je Andrićevim okretanjem pripovjednoj prozi i, na jezičnom planu, postupnim prijelazom na srpsku ekavicu (što je u većem broju djela stvorilo čudnu mješavinu u kojoj narator piše srpski ekavski, a likovi, često fratri ili kršćanski i muslimanski puk iz srednje Bosne, govore nekim od hrvatskih/bošnjačkih ijekavskih ili ikavskih dijalekata). Posljednja, njegova najproduktivnija i u svijetu najpoznatija faza stvaralaštva, obilježena je opsežnijim djelima. Romane »Na Drini ćuprija« i »Travnička hronika«, objavljene 1945. godine, napisao je tijekom samonametnute izolacije u od Nijemaca okupiranome Beogradu. U prvom je romanu junak Višegradski most kao simbol ljudske  snage i nerazorivosti pred silama vremena koje troše osobe, događaje, ustanke, političke sustave, ambicije i civilizacije; radnja mu se proteže u preko pet stoljeća i obiluje slikama brutalnosti istočnjačkoga despotizma i uzmicanja istoga pred nadirućim zapadom. Drugi roman, »Travnička hronika«, smješten je u srednju Bosnu u doba Napoleonove vlasti i glavni su mu likovi, uz domaće ljude, francuski i austrijski diplomati u »konzulskom« Travniku. Romani »Gospođica« (1945.) i nedovršeni »Omerpaša Latas« ostali su pomalo u sjeni navedenih. Mnogi vrsni poznavatelji vrhuncem Andrićeva pripovjedačkoga umijeća drže dulju pripovijest »Prokleta avlija« (1954.) koju kritičari nerijetko svrstavaju među romane. Osim atipične »Gospođice«, njegova »najsrpskijeg« romana, ostala su djela uronjena u bosansku sredinu. 

 

Bosanska optika

 

Srž njegova djela čini osobni doživljaj svijeta, gledan kroz bosansku optiku, a to je duboka ljudska patnja, koju kao sudbinu nosi u sebi. Već prvom svojom pripovijetkom predstavio se kao pjesnik Bosne, u kojoj se miješaju i sukobljavaju Orijent i Europa, vrlo često s tragičnim posljedicama. Osvijetlio je Andrić, kao nitko prije njega, mračne dubine ljudske duše u tom specifičnom prostoru duboko prožetom etničkim i psihološkim suprotnostima. Posljednje je Andrićevo djelo posthumno objelodanjena zbirka meditativnih zapisa »Znakovi pored puta« (1976.). Ovaj testamentarni brevijar melankolije može se označiti kao zreli dovršetak dubleta mladenačkih knjiga o jadu življenja što ga tvore »Ex Ponto« i »Nemiri«. Ironija je da je ta, možda najbolja Andrićeva knjiga i vjerojatno njegov glavni zalog literarne »besmrtnosti« praktički neprevođena na strane jezike, a u srpskom čitateljskom krugu tek počinje dobivati kanonski status.