Arhiv tekstova

»Karakaš je opet napisao moćnu knjigu, čitku i dinamičnu, sočnu i na svoj način emotivnu. ‘Sjajno mjesto za nesreću’ nudi novi, drugačiji pogled na velike zapadnoeuropske gradove, definitivno drugačiji od onoga iz brošure turističkih agencija. On razbija idiličnu sliku romantičnog Pariza, također i Pariza kao umjetničke meke – mjesta prema kojemu su upereni mnogi snovi o uspjehu. Roman je to o novoj Europi i starim odnosima moći, roman s dna Europske Unije gdje se imigrantski puk snalazi kako zna: neki na crno rade za dvojicu, neki razmatraju druge, još manje opcije. Tko god pročita ‘Sjajno mjesto za nesreću’ uvjerit će se da Karakaš, kao i do sada, piše o onom što dobro poznaje. On ne piše o Parizu s razglednice, kao što ni Karakaševa Lika (iz zbirke priča ‘Kino Lika’ po kojoj je snimljen istoimeni film) nije razgledničarska«.

Tim je riječima predstavljena nova knjiga Damira Karakaša uz nadu »kako se Parižani neće pobuniti i uvrijeđeno vikati da je riječ o provokaciji«.

 

Autentična građa

 

Glavni lik romana mladi je pisac iz Hrvatske koji pokušava progurati rukopis svog romana nezainteresiranim francuskim izdavačima. Pritom preživljava crtajući karikature turista, stanuje u poluilegalnim nastambama bez zahoda, ljubuje s djevojkama, izbjegava zločinačke planove svojih emigrantskih sustanara i policijsku represiju prema doseljenicima u režimu predsjednika Sarkozyja. Karakaš je u Parizu proveo pet-šest godina živjeći i, ponekad namjerno a ponekad ne, skupljajući građu za roman. 

Karakaš, inače rođeni a ponekad i ponosni Ličanin, do Pariza je stigao zaobilaznim putem. U to je vrijeme živio u Splitu, a kad se preselio u Bordeaux, učinio je to, kaže, zbog jedne djevojke. U Parizu je, pak, završio godinu dana kasnije, a tamo se izdržavao svirajući harmoniku na ulicama, te je tako upoznao stranu ovog grada koja se zapravo vrlo rijetko vidi i u medijima i u knjigama. To je u njegovom slučaju bio više Pariz kakav je nekad opisivao Émile Zola, a ne intelektualna meka Europe, kakvom se taj grad voli predstavljati. Činjenica da je poznat i priznat pisac u Hrvatskoj Karakašu nije puno pomogla. S druge strane, reći će, nije mu ni u Hrvatskoj to baš pomoglo: »U Parizu, a i na cijelom Zapadu, postoji diskurs da čovjek koji dođe iz Moldavije ili Hrvatske treba biti sretan zbog same činjenice da je došao. S druge strane, može se reći kako je objavljivanje knjige u Hrvatskoj neka vrsta ponižavanja. Bi li Proust bio Proust da je rođen u Prnjavoru?«.

 

Podijeljena Europa

 

Ipak, važno mu je da se »Sjajno mjesto za nesreću« ne čita kao potpuna autobiografija: roman nije ni literarizirani izvještaj onoga što je Damir Karakaš radio u Parizu. Prva godina u Parizu je najljepša, tvrdi ovaj pisac, jer tada te grad nosi. S vremenom se to mijenja, i atmosfera grada postaje kompleksnija. »Upoznao sam grad iznutra«, kaže Karakaš, »naročito situacije koje Francuzi, a pogotovo njihovi pisci, uopće ne poznaju. Pariz je lijep, ali se može pretvoriti u lijepi cvijet koji će te progutati. Ima mnogo ljudi koji su propali, preko kojih kao da je prešao veliki kotač.«

»Sjajno mjesto za nesreću« završava boravkom glavnog lika u zatvoru, te njegovom deportacijom iz države. I Karakaš je imao takvih iskustava, a ono što u svojem romanu naglašava jest podjela između takozvane stare i nove Europe, ukazujući na odnose moći koji ljude s istoka pretvaraju u manje vrijedne. No, tako je bilo i nekoć, kada su u Parizu živjeli Matoš ili slikar Josip Račić. Njihova pariška iskustva također se spominju u knjizi, pa Karakaš otkriva da je Matoš preživljavao pišući ljudima pisma.

Ovaj roman otkriva utrobu velegrada, koja većinom nije lijepa, ali ujedno uspijeva dočarati ono nešto što ljude sa svih strana svijeta privlači Parizu. To je mogućnost da se život živi na jedan način kakav u Hrvatskoj najvjerojatnije nikad neće biti moguć. Jer, kao što sugerira i sam naslov, Pariz je sjajno mjesto, pa i za nesreću.

Nakon svega, Damir Karakaš je trenutno nastanjen u Zagrebu, i planira ovdje neko vrijeme i ostati. U Hrvatskoj je doista poznat pisac, koliko god to zapravo ne značilo ništa konkretno, ali se čini da ga Zagreb već polagano guši: »Ovdje sam malo u šoku, jer Zagreb je užasno malen. Iako živim na periferiji, stalno mi se čini da susrećem samoga sebe. Kao da stalno hodam u krug na Cvjetnom trgu. Postaneš sam sebi dosadan«.

»Sjajno mjesto za nesreću« roman je koji svakako valja pročitati, koristeći prigodu za upoznavanje Pariza kakav oživljava ispod pera ovog sjajnog autora.