Arhiv tekstova

Svjetovnim imenom Antonija, časna sestra Eleonora Merković rođena je na Vantelečkoj pustari, koja danas administrativno pripada teritoriju subotičkog prigradskog naselja Mala Bosna, gdje je pohađala osnovnu školu sve do šestog razreda, a zatim je školovanje nastavila u OŠ »Ivan Milutinović« u Subotici. U sedamnaestoj je godini ušla u samostan Kćeri milosrđa trećeg reda svetog Franje, odlučivši svoj život posvetiti Gospodu i duhovnosti.

HR: Što je bilo presudno za vašu odluku da uđete u samostan, prihvatite Božji poziv i odlučite se posvetiti zvanju časne sestre?

Svi pozivi su jako misteriozni i baš doći do pravog, racionalnog objašnjenja, osobno mislim da je jako teško i nije potpuno moguće. Ako bih gledala neki racionalni put, u svjesnosti, razlog moje odluke krije se u činjenici kako se u  kući moje bake Antonije Kopunović sa Šebešića, čije svjetovno ime i sama imam, mnogo čitalo o misijskom radu časnih sestara i vjerojatno je to umnogome utjecalo na moju kasniju odluku. Jer, uvijek bi me, pokazujući slike časnih sestara, pitala: »Hoćeš i ti biti časna sestra?«, a ja bih uvijek odgovorila: »Hoću.« I bilo je tako.

HR: Kako, nakon ulaska u samostan, izgleda priprema za zvanje redovnice koje vi obnašate više od četiri decenija?

Ulaskom u samostan započinje tzv. priprema za redovnicu koja traje nekoliko godina, sve do trenutka doživotnih zavjeta, kada je buduća kandidatkinja posve spremna prihvatiti ih i služiti im cijeloga svoga života. Ova priprema ima nekoliko faza, a započinje vremenom postulantata, potom slijedi vrijeme kandidature, vrijeme novicijata, ujedno i najstrožije vrijeme kada se već oblači odora i potpuno posvećuje izučavanju pravila konstitucije duhovnog života i prirode instituta, a zatim slijedi tzv. juniorat.

HR: Na početku vašeg službovanja živjeli ste i radili u Novom Sadu, gdje ste predavali vjeronauk. Kao biste okarakterizirali te vaše prve dane u neposrednom kontaktu s djecom, s kojom ćete neraskidivo biti vezani sve do današnjih dana?

Mogu slobodno reći kako će mi vrijeme provedeno u Novom Sadu i rad s djecom koja su tada pohađala vjeronauk kod mene, a to su bila ponajviše djeca doseljenih kršćanskih obitelji iz Bosne, ostati zauvijek u prekrasnom sjećanju. Ta su djeca uvijek nakon nedjeljne mise imala želju provesti još neko vrijeme u druženju i jednostavno su se osjećali bliskost i prijateljstvo među njima. Moje službovanje u Novom Sadu trajalo je svega godinu dana, i tijekom tog razdoblja sam pomagala velečasnom Marku Vukovu, koji je tada bio kapelan.  

HR: Po okončanju vremena novicijata vaš život ulazi u razdoblje u kojemu stječete prve osnove buduće intelektualne naobrazbe, započeto odlaskom u Rim u kojemu ste pohađali srednju učiteljsku školu.

U biti, poglavarica je željela da ja još iz Subotice odem izravno na školovanje u Italiju, ali se to dogodilo tek sredinom šezdesetih godina prošloga stoljeća, kada sam poslana u Rim u srednju učiteljsku školu, koju sam završila na talijanskom jeziku, iako ga uopće nisam znala po dolasku u glavni grad Italije. Bilo je tu i određenih poteškoća na samom početku, jer mi je i latinski jezik, kao osnova talijanskog, oduvijek bio težak i problematičan, ali sam snagom volje, dodatnim radom i satima talijanskog jezika, koje smo tijekom ljetnih praznika imali s posebnim profesorom, uspjela svladati jezik na kojemu sam završila srednju učiteljsku školu.

HR: Po povratku iz Rima, početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća, slijedi ponovno razdoblje povratka u Novi Sad i vrijeme visokoškolskih studija na Pedagoškom fakultetu. Kao redovnica studirali ste na svjetovnom fakultetu, pohađajući predavanja u duhovnoj odori časnih sestara. Je li drugim studentima bio neobičan vaš izgled? 

Nije, jer sam isprva bila malo povučenija dok nisam posve sprihvatila novu sredinu u kojoj sam se našla. Puno mi je pomogao profesor psihologije dr. Stankov, koji je bio vrlo pristupačan i uvijek me pitao zašto se osjećam povučeno, želeći mi na određeni način olakšati u ovoj specifičnoj situaciji. No, problema nije bilo i ja sam diplomirala na ovom fakultetu uz specijalnost u predmetu suvremeni srpskohrvatski jezik, kako se tada zvao službeni jezik u uporabi i koji mi je od svih nastavnih predmeta bio i najinteresantniji. Jer, primjerice, u psihologiji učite određene zakonitosti, a u literaturi svladavate što je to u stvari. Visokoškolski studij mi je otvorio velike kulturne horizonte, jer sam bila u prilici mnogo čitati i saznavati.

HR: Jeste li i tijekom studija obnašali neku dužnost u novosadskoj katedrali?

Prve dvije godine nisam, dok nisam uspjela završiti postupak nostrificiranja talijanske diplome, a tijekom treće i četvrte godine studija usporedo sam predavala vjeronauk.

HR: Čini se kako vam je u tom životnom razdoblju bila suđena relacija Novi Sad-Rim, jer ste se nakon diplomiranja na fakultetu ponovno našli u »vječnom gradu«.

Po diplomiranju sam se još jedno pola godine zadržala u Novom  Sadu, do svečane promocije i potom sam po službi ponovno otišla živjeti i raditi u Rim, točnije u mjesto Torlupara, danas Pontenuova, koje se nalazi dvadesetak kilometara od glavnog talijanskog grada, gdje sam u našoj kući obnašala dužnost nadstojnice. Pod našim okriljem je bilo tristotinjak djece različitih starosnih uzrasta, počevši od vrtića, tri pred-školska odjela i prvih pet razreda osnovne škole.

HR: Ali ovoga puta životni vas je put iz vječnog grada odveo putem kršćanske misije puno dalje od rodnog kraja. Početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća usmjereni ste put Latinske Amerike, u Argentinu, i na specifičan način obistinili svoju i bakinu želju.

U Argentinu sam stigla preuzimajući dužnost vođenja novicijata, točnije rada s našim novim članicama koje su se pripremale za buduću dužnost časnih sestara, a ponekad sam skupa s njima išla u obavljanje misionarskih aktivnosti. Veliki samostan se nalazio na 70. kilometru prema Buenos Airesu, na glavnoj cesti (Ruta siete – glavna cesta 7). Tamo nije bilo puno štićenica, jer se rad poglavito odnosio na naše štićenice.

HR: Kako ste se snašli u novoj sredini, osobito zbog činjenice da, vjerojatno, niste znali španjolski jezik. Je li vam ipak znanje talijanskog pomoglo u prvobitnoj prilagodbi?

Naravno da nisam znala ništa španjolskoga, ali mi je zbog znanja talijanskog jezika sada sve bilo mnogo lakše. U biti, ja sam već nakon samo jednog mjeseca njih sve razumjela, a trebate znati kako oni govore isključivo španjolskim jezikom i nemaju naviku slušati niti jedan drugi jezik, izuzev svog materinjeg jezika. S druge strane, većina naših štićenica bile su Paragvajke, koje govore svojim urođeničkim jezikom guarani. Španjolski sam najviše svladala slušajući molitve tijekom službe u crkvi, te uz dosta čitanja, bez kojeg se jezik ne može dobro svladati.

HR: Koliko ste godina ukupno proveli u Argentini?

Dvije godine i dva mjeseca, ali sam se vratila zbog pogoršanog zdravstvenog stanja svojih roditelja. Ipak, tijekom ovog razdoblja puno sam uspjela vidjeti od tog dijela Latinske Amerike, jer sam osim u Argentini bila i nekoliko puta u Paragvaju iz kojeg će mi uvijek u sjećanju ostati posjet tzv. rubu civilizacije i susret s domorocima koji žive nadomak nepristupačnih prašumskih predjela.

HR: Kako biste opisali kontakt s domorocima i na koji način su oni vas doživljavali?

Prije svega nužno je ovladati njihovim urođeničkim, gurani jezikom, jer bez toga je nemoguća bilo kakva normalna komunikacija, osobito ukoliko se uzme u obzir okolnost kako oni ne znaju španjolski jezik. U razvijanju dobre komunikacije najvažnija je crta ljudskosti, jer ne govori se samo jezikom nego cijelom ličnošću. Govori se licem, očima, rukama i dobronamjernost je uvijek najbolje prihvaćena. Oni su jako studiozni, jer izuzetno malo govore, pogotovo pripadnice ženskog spola. Kada sam bila među njima, sa mnom je bila i sestra koja mi je prevodila s njihovog jezika, ali su one vrlo oskudno odgovarale na moja postavljena pitanja i mnogo više me promatrale i pomno analizirale. Zbog toga je izuzetno važno ići u susret onome kome se naviješta riječ Božja, a tako bi trebalo biti svugdje.

HR: Kakav je danas odziv budućih redovnica iz urođeničkog stanovništva?

Prema mojim saznanjima puno je manji nego nekada, a glavni razlog mogao bi se kriti u činjenici kako i nas iz Europe ima sve manje na tim prostorima. Jer iz mog osobnog iskustva znam kako oni osobito vrednuju naša europska lica, primjerice, kada je bila jedna velika proslava otvaranja provincije u Asuncionu, glavnom gradu Paragvaja, zamijetila sam kako me je puno njihovih gospođa zagledalo i odmah su zamijetile kako sam nova i dolazim iz Europe. Uvijek smo bile dobro prihvaćene tamo, ali nažalost, kako su naše sestre koje su bila ondje na službi umirale, a nove nisu odlazile, smanjio se i broj zainteresiranih za zvanje redovnica.

HR: Vaš povratak u Suboticu, u kojoj ste ostali sve do današnjih dana, uslijedio je na izričit zahtjev tadašnjeg biskupa Matiše Zvekanoivića.

Došla sam u posjet Subotici, a biskup Matiša je zahtijevao da ostanem i preuzmem profesuru u našem sjemeništu. Bilo je to 1983. godine i od onda sam neprekidno u Subotici. Prvo sam bila u našoj kući u Skerlićevoj ulici, a od 1992. godine sam se doselila u Aleksandrovo, gdje i danas živim i radim s mladima.

HR: Što ste sve predavali u proteklom subotičkom razdoblju?

Isprva sam u subotičkom sjemeništu predavala hrvatski jezik i filozofiju, a zatim samo hrvatski jezik, da bih prestala raditi u sjemeništu kada je započeo službeni rad u školama. I kako su prolazile godine naobrazbe mojih đaka, postupno sam godinu po godinu napuštala dio po dio rada u sjemeništu i na koncu sam potpuno prestala raditi. I sada, nakon što sam napunila godine za mirovinu, više i ne mogu biti uposlena niti u jednoj školi, ostale su mi još samo četiri niže skupine za vjeronauk s kojima radima ovdje u župi u Aleksandrovu.

HR: Uz profesuru, tijekom svih ovih godina bili ste angažirani i na polju studijskih putovanja na koje ste vodili brojne mlade, i ne samo mlade, subotičke vjernike diljem Europe. Gdje ste sve putovali?

Najviše smo išli u francuski Taize, gdje postoji jedna zajednica iz koje su me pozvali da budem osoba koja će brinuti o razvijanju francusko-hrvatskog prijateljstva mladih s tog i našeg područja, tako je to počelo i traje već punih petnaest godina. Postoje ljetni i zimski susreti, isprva su nam oni snosili troškove puta, a sada ih mi sami snosimo. Poslije su uslijedila putovanja diljem Europe, pa smo prolazili i Azurnom obalom, Parizom, Bečom, Barcelonom, Monacom, Veneziom, tijekom ljetnih putovanja, dok se zimi najčešće ide u Stutgart, Varšavu, Milano, Budimpeštu i druge gradove. U pitanju su putovanja autobusom tijekom kojih se noću putuje, a danju razgledaju mjesta koja se obilaze. I nisu samo u pitanju vjerski i umjetničko-kulturni objekti spomenutih zemalja, već se, recimo, prilikom posjeta Parizu ide i u Disneyland, što je i meni osobno bio jedinstven događaj koji me je podsjetio na Dječju republiku u Argentini. No, kako godine odmiču sve sam manje raspoložena za daleka putovanja.

HR: Sve spomenute aktivnosti kojima se bavite cijeloga svoga redovničkog života iznimno su važne za poslanje za koje ste se odlučili izabravši odoru časne sestre. Što osobno smatrate najvažnijim u poslanju časne sestre i vjeroučitelja?

Na prvom mjestu bih istaknula otvorenost koje mora uvijek biti. Također je izuzetno važno uspostaviti jedan kvalitetan odnos uzajamnog poštovanja, u kojemu se zna tko je stariji i životno iskusniji, i na temelju upravo tog iskustva pomoći mladima, opet shvaćajući i razumijevajući njihovu mladalačku dob. Na koncu, i mi smo nekada bili djeca i znamo kako je to biti.

HR: Kako gledate na današnju situaciju glede mladih i njihovog odnosa prema vjeronauku?

Uočavam ogromne razlike među djecom, a radim s mladima još od sredine šezdesetih godina prošloga stoljeća, i mislim kako veliku zaslugu za posve drugačiji odnos ima golemi utjecaj filmske industrije. Zamjetna je silna agresija koja je prisutna na svakom koraku, pa čak i u animiranim filmovima biblijske tematike. I danas je zbilja teško jednom vjeroučitelju prenebregnuti takve pojave i smiriti mlade osobe s kojima radi. Opet, današnja mladež ne voli baš pretjerano slušati druge, već voli raditi samo što ona želi i misli da je dobro za njih. Također, sve je manje pažnje i strpljenja na satovima, i kod djevojaka i dječaka podjednako.

HR: Što je, po vašem mišljenju, glavni razlog ovakvom stanju među mladeži?

S djecom se doma premalo razgovara, jer su roditelji previše angažirani borbom za životnu egzistenciju i nemaju previše slobodnog vremena posvetiti ga svojoj djeci. Više nema onog pravog kontakta na relaciji roditelj-dijete i to se osjeti. Naravno, veliku ulogu igra i ustroj suvremenog društva u kojemu više nema nedjelje, nema subote, trenutaka za obiteljsku bliskost, jer je sve podređeno potrebama zarađivanja za život.  

HR: Kao osoba koja je cijeli svoj život posvetila Bogu i širenju dobra među ljudima, što biste poručili mladim naraštajima pred kojima je život?

Moramo, prije svega, doći do samih sebe i ne smijemo se prepustiti vrtlogu životne jurnjave. Jer ako ne dođemo do sebe, onda gubimo sebe. To je rekao i veliki filozof Heidegger, i zato je išao sam na Schwarzwald i u osami drvene kolibe provodio vrijeme u meditaciji, da bi mogao otkriti sebe. 

HR: Danas, s određene vremenske distance i nakon mnogo godina koje ste proveli u službi, kako gledate na duhovnu djelatnost kojoj ste posvetili svoj život?

U želji da dam odgovor na ovo teško pitanje vratila bih se u prošlost svojih početaka i sam početak življenja kada se u mladalačkom oduševljenju ne registriraju poteškoće koje čovjek registrira u kasnijem dobu u kojem se, recimo, nalazim danas u vremenu pred mirovinu. U vremenu mladosti se praktički leti, i na nekoj snažnoj duhovnoj snazi i u želji saznavanja svih mogućih novina praktički se zaboravlja sve ostalo. Jedan od najtežih faktora, koji se mora prebroditi odlučivanjem za ovaj poziv, je prilagodba na suživot s različitim , ali se s velikom ljubavlju i predanošću Bogu sve može.