Arhiv tekstova

»Ne moramo ići u zemlje trećeg svijeta kako bismo vidjeli da tu pokraj nas žive ljudi, naši susjedi, sugrađani, prolaznici kojima je pomoć potrebna. Vidljivo i nevidljivo siromaštvo u teškim vremenima gura one s društvenih margina još dalje. Hoćemo li se osvrnuti, reagirati? Ukoliko je naš pogled usmjeren prema srcu osobe, vjerojatno ćemo je primijetiti, prići, pitati, učiniti, pomoći. Kršćanska stvarnost, međutim, podsjeća nas da »kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva« (Jakovljeva 2.26).

Ovako započinje dokumentarna snimka Caritasovih ideja i projekata za pomoć ljudima koju smo nedavno vidjeli u Caritasu Novosadskog dekanata. Domaćin nam je bila psihologinja i koordinatorica novosadskog Caritasa Maja Pavlov. Međunarodna mreža Caritasa postoji u oko 180 zemalja svijeta i kao takva nastoji pomoći svim osobama kojima je pomoć potrebna. Kao dio Subotičke bis-kupije Caritas dekanata već više od deset godina radi i u Novom sadu.

Koliko dugo Caritas postoji na teritoriju Novog Sada i koji su sve projekti koji su izašli iz njegovih okvira?

Praktički, krajem devedesetih godina više smo bili orijentirani na programe distribucije humanitarne pomoći s obzirom da je zemlja bila osiromašena, a egzistensticijalne su potrebe ljudi bile veoma ugrožene, tako da je Caritas preko mreže Caritasa Europe dobavljao razne vrste pomoći, higijene i hrane. Godine 2000. Caritas je doživio jednu vrstu promjene identiteta i strateški se orijentirao na pružanje usluga. Prije svega orijentirali smo se na najugroženije skupine, a to su bili stari, kao marginalizirana socijalna skupina, što se vidi i po statistici i stopi mortaliteta u tom razdoblju. Tada smo krenuli sa službom kućne njege i dnevnog centra. Konzorcij katoličkih organizacija iz Nizozemske, Cordaid, zajedno je s našim nacionalnim Caritasom, čije je sjedište u Beogradu, inicirao pilot projekte u Novom Sadu i Leskovcu, u kojima će se realizirati nove usluge. Danas naš rad značajnim dijelom podržava Caritas Njemačke. Imamo suvremenu koncepciju kućne njege i prilaza staroj ili kronično oboljeloj osobi, koja je za nas u središtu interesa i gdje kroz sinergiju profesionalne njege, pomoći u kući i pastoralne podrške nastojimo promijenuti situaciju osobe ili obitelji koja nas poziva. Timovi na terenu svakodnevno odlaze našim korisnicima, nekada i više puta tijekom dana, kada je palijativna njega, tj. njega umirućih u pitanju. Naš dnevni centar je 2003.-2004. godine bio proglašen najboljim socijalnim projektom Fonda za socijalne inovacije Ministarstva socijalne skrbi. Od tada ga financira Gradska uprava za socijalnu skrb i veoma nam je drago da je to Grad prepoznao kao važnu, ali i rentabilnu uslugu. Mi Caritasovim kombijem svaki dan dovozimo 10 do 12 ljudi i vraćamo ih popodne kući, čime u ovom trenutku pokrivamo oko 200 korisnika u kućnoj njezi i 60 u dnevnom centru za stare. 

S obzirom da smo razvojno orijentirani postupno smo stvarali uvjete kako bismo napravili iskorak prema još jednoj ciljnoj skupini, a to su djeca, pa nam je  tako od srpnja 2008. godine, uz pomoć Pokrajinskog tajništva za rad, zapošljavanje i ravnopravnost spolova, omogućeno da zaposlimo 7 osoba u dječjem vrtiću. U pitanju je »Dječja kuća« po modelu Marije Montessori (Casa di bambini). Smatrali smo kako kombinacija ove metode rada i najmlađeg uzrasta jest i najefikasnija za integraciju te djece, prije svega to su romska djeca i djeca bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Od 2008. skrbimo za 25-ero djece u kući koju su nam osigurale grkokatoličke časne sestre. Zahvaljujući tome Izvršno vijeće Vojvodine je omogućilo, u dva navrata, kroz tajništva za obrazovanje i demografiju, kapitalna sredstva za opremanje tog prostora. 

Caritasov najnoviji projekt je i »Dnevni centar za mentalno zdravlje« u suradnji s Institutom za psihijatriju. Ideja je bila pomoći ljudima koji sebi ne mogu priuštiti privatnu psihoterapiju, grupnu psihoterapiju i s kojima se zapravo u širem društvenom kontekstu ne radi ništa osim što idu u bolnicu i tretiraju se isključivo lijekovima. Mi smo, kao organizacija i kao profesionalci, shvatili da bi bilo dobro napraviti strukturu koja je otvoreni oblik socijalne skrbi i koja je, primjerice, vrlo afirmirana u zemljama kako zapadne (u Italiji), tako i sjeverne Europe (Danska), koja nam je sad već bliska, a to je dnevni centar kojega smo nazvali »Dnevni centar za mentalno zdravlje«. Možemo reći kako vrlo uspješno funkcionira već puna tri mjeseca, a istovremeno su psihijatri s psihijatrije uključeni u nadgledanje pacijenata. Programski smo definirali grupe usluga kao: psihološku dijagnostiku, okupacijsku terapiju, kulturne aktivnosti, grupnu psihoterapiju, individualnu psihoterapiju, ali i duhovnu, pastoralnu podršku i sve dodatne vrste tretmana koji osnažuju osobnost i vraćaju životne uloge osobi, kako bi mogla nastaviti dalje. To je holistički koncept koji mi danas kao humanitarna organizacija i kao organizacija Crkve zastupamo, jer vjerujemo da su siromaštva danas najrazuđenija, najrazličitija, da su vrlo nevidljiva i da se današnje definicije siromaštva ne mogu uspoređivati s onim od prije 50 ili 100 godina, kada je to bila isključivo stvar materijalne bijede. Tako i radimo, pratimo što su potrebe vidljive i skrivene, što u društvu nedostaje, na temelju toga skiciramo prijedlog projekta koji često dugo definiramo ili pratimo, i tada pravimo prijedlog načina ili intervencija kako odgovoriti na problem iz čega slijedi onda konkretna socijalna usluga. Ono na čemu smo jako inzistirali posljednjih godina bila je povezanost s institucijama sustava. Stanje koje smo zatekli kada smo krenuli s radom predstavljalo je oslabljene, gotovo urušene institucije s neučinkovitim socijalnim intervencijama. Caritas je dosta utjecao i davao doprinos u području socijalne skrbi i okomito prema razinama odlučivanja, ali i sasvim konkretno u vodoravnoj ravnini organizacija i partnera na lokalu. Posebice kada država koncipira određene standarde i mislim da će to biti sve aktualnije, jer da bi se određena usluga provodila ili da bi se određena socijalna skrb adekvatno implementirala ona mora prvo biti stadardizirana i mjerljiva. Također, lokalna uprava mora znati zašto nešto financira, a nešto ne. Moraju postojati pokazatelji da nešto »radi posao«. U tom smo smislu mi kroz međunarodnu mrežu pokušavali pridonijeti razvoju društva. Sve je to, naravno,  bilo moguće jer trenutačno u Caritasu Novi Sad radi 27 ljudi različitih profila, od medicinskih sestara, obučenih gerontodomaćica do pedagoga, psihologa, odgojitelja i ekonomista. Koordinacija i vodstvo organizacije ovdje, i u cijeloj mreži, također je stuktura ljudi koja je prošla dosta obuka kako bi umjela upravljati na način kako to Caritasov menadžment radi i u drugim zemljama.

Koliko je teško prepoznati patnju drugih ljudi i pomoći im?

Susret s patnjom ili susret s ljudima koji su negdje na margini uvijek je bolno vidjeti. Konstatacija da, ma koliko se trudili, život ipak završava smrću jest činjenica s kojom se moraju nositi svi koji rade u Caritasu. Međutim, mi i kao osobe i kao profesionalci vjerujemo da je dostojanstvo čovjeka na prvom mjestu i da ga moramo podizati, pa i u momentima kada umire, na primjer. Ali ono što je bitno jest način na koji ćemo to izvesti, dakle naglasak je na individualnom planu tretmana, koji nije isti za svakoga. Današnji prilazi osobi u potrebi ne zasnivaju se samo na tome da pomognemo i djelujemo protektivno i da je poslije toga ostavimo, nego da je osposobimo na način da poslije skrbi za sebe, koliko je naravno to moguće, ili njeno bliže okruženje. Teško je emotivno vidjeti i konstatirati problem, ali iz toga se obično stvaraju i ideje kako toj osobi pomoći. Caritas utječe na korisnike, ali sasvim sigurno i na njihove obitelji, tako da ne budu pasivni prema svom stanju, ili stanju svojih bližnjih.

Dolaze li vam ljudi sami dolaze tražiti pomoć i na koji način vam prilaze?

Najviše ljudi tako i dolazi. Mislili smo da će nam trebati neka objava o tome što radimo, ali čim je prvi korisnik ušao u program to je bila najbolja reklama. Ljudi se sami javljaju i dolaze, čak i veliki broj rođaka dolazi po savjete.

Kakva je situacija što se tiče donacija?

Prvih 5-6 godina radili smo isključivo donacijama međunarodne Caritasove mreže. Donatori  su se vremenom povlačili i mi smo shvatili kako bi bilo korisno i odgovorno na neki način pozvati domaće korisnike i ljude dobre volje da se uključe u donatorski sustav Caritasa. Svaka donacija je nužnost u kojoj se sredstva usmjeravaju kako bi se ljudima omogućio odlazak, dolazak, ručak, materijali za rad itd. Jednostavno, to je karakteristika neprofitnog sektora, koji mora imati donacije kako bi se postigla održivost.

Gdje se održavaju aktivnosti Caritasa i kakva je situacija kada su volonteri u pitanju?

Imamo tri mjesta u Novom Sadu - to su Futoška 46, gdje se nalazi dnevni centar za stare i četvrtkom dnevni centar za mentalno zdravlje; Janošikova 28, gdje je vrtić; i Cara Dušana 8a, gdje je ured. Što se tiče volontera imali smo odličnu potporu volonterske mreže ljudi uglavnom iz Crkve, novosadskih župa iz hrvatskih i mađarskih zajednica, kojima je bilo najprirodnije da se uključe u rad. Ta je mreža brojala oko 30 ljudi, ali je trenutačno i oslabila jer se radilo o starijim ljudima. Ovdje ima puno mogućnosti za rad, učenje, praksu, osobito za studente – što potvrđuje i naša suradnja sa Sveučilištem, s Odsjekom za pedagogiju, čiji su studenti prolazili praksu kroz naš dnevni centar. Znamo kako postoje tri stupa Crkve: jedno je služba riječi, drugo je euharistija, a treće Caritas ili djelotvorna, konkretna ljubav. Ljudi vjeruju, idu u crkvu, ali to trebaju pokazati u konkretnim djelima. U Caritasu im se upravo pruža ta prilika. Hoće li je prepoznati, moraju sami odlučiti.

Ankica Jukić-Mandić