Arhiv tekstova

Poslije smrti posljednjeg vladara iz kuće Arpadovića na ugarsko-hrvatsko prijestolje došli su vladari iz kuće Anžuvinaca. Prvi vladar iz kuće Anžuvinaca, Karlo Robert, došao je na ugarsko-hrvatsko prijestolje uz veliku pomoć Pavla Šubića-Bribirskog. Pavao Šubić je bio najmoćniji hrvatski velikaš koji je vladao skoro cijelom Hrvatskom i Bosnom. Karlu I. i njegovom nasljedniku Ludoviku I. nije odgovarao tako moćan plemić u Hrvatskoj, koji je imao veliki utjecaj na politiku cijelog Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Stoga su počeli slabiti njegovu moć, pa je 1347. godine Juraj Šubić-Bribirski morao kralju Ludoviku predati većinu svojih posjeda, a nakon što je predao veliki i dobro utvrđeni grad Ostrovicu (nedaleko od Bribira), sjedište ove plemićke obitelji seli se u grad Zrin u Slavoniji, po kojem se ova plemićka obitelj počinje nazivati Zrinski. 

Na ugarsko-hrvatskom prijestolju počele su se smjenjivati različite vladarske dinastije koje su prijestolje dobivale obiteljskim, odnosno ženidbenim linijama.

 

Prijetnja Osmanlijskog Carstva

 

Cijeloj Europi, a prvenstveno Hrvatskoj, počinje prijetiti velika opasnost – Osmanlijsko Carstvo. Nakon poraza srpske vojske na Kosovu polju i propasti srpske države, na udaru Osmanlija našle su se Bosna i Hrvatska. Uvidjevši veliku opasnost za kršćansku Europu, rimsko-njemački car i ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški (ugarsko-hrvatsko prijestolje je dobio jer je bio oženjen Marijom Anžuvinskom) počeo je okupljati veliku vojsku koja se trebala suprotstaviti Osmanlijskom Carstvu. 

Vojska sastavljena od vojnika iz Njemačke, Francuske, Engleske, Poljske, Ugarske, Hrvatske i ostalih dijelova Europe suprotstavila se osmanskoj vojsci kod mjesta Nikopolje na rijeci Dunav, u Bugarskoj. Kršćanska vojska s preko 40.000 vitezova povela je bitku 25. rujna 1396. godine protiv približno 90.000 osmanlijskih vojnika. Ova se bitka završila velikim porazom kršćanske vojske. Kralj Žigmund se uspio spasiti i vratiti u Ugarsku, a ova pobjeda dovela je do toga da se osmanlijska vojska utvrdila u Europi. Uskoro su osvojeni Carigrad (1453.), Bosna (1463.), Hercegovina (1482.), a Hrvatska je ostala pod izravnim udarima Osmanlijskog Carstva. To carstvo, koje se sada nalazilo na granicama Hrvatske, predstavljalo je stalnu prijetnju zbog čestih pljački i provala osmanlijske vojske i težnje za osvajanjem Hrvatske, što bi otvorilo put prema središnjoj Europi. 

 

Krbavska bitka

 

Godine 1493. velika osmanlijska vojska sastavljena od akindžija (jurišna brza konjica čija se plaća sastojala od zadržavanja ratnog plijena) prešla je u Hrvatsku u cilju pljačke i odvođenja stanovništva u ropstvo. Hrvatski ban Emerik Derenčin okupio je hrvatske knezove Ivana Frankopana Cetinskog, Bernardina Frankopana Modruškog, Petra II. Zrinskog, Pavla III. Zrinskog i još mnoge druge, koji su sa svojim vitezovima i vojskom odlučili napasti i uništiti osmanlijsku vojsku. 

Bitka je vođena 9. rujna 1493. godine na Krbavskom polju u Lici pokraj mjesta Udbina. Hrvatska vojska, koja je brojala oko 3000 konjanika, 2000 pješaka i približno 5000 slabo naoružanih seljaka bez vojnog iskustva, suprotstavila se vojsci Jakub-paše koju je činilo 8000 dobro uvježbanih konjanika. Ban Derenčin je raspodijelio konjicu u 3 skupine između kojih su se nalazili pješaci, dok je Jakub-paša podijelio vojsku na dvije skupine. Manju je skupinu stavio nasuprot hrvatskoj vojsci, dok je veći dio sakrio u obližnjoj šumi. Bitka je počela u 9 sati napadom osmanlijske konjice koja je u početku imala uspjeha među pješaštvom, ali ju je hrvatska vojska ubrzo počela potiskivati. Tada je Jakub-paša naredio povlačenje svoje vojske cestom koja je vodila kroz šumu. Ne razmišljajući o mogućoj zasjedi Ban Derenčin je zapovijedio potjeru za osmanlijskom vojskom, pa je hrvatska vojska ubrzo bila okružena velikim brojem akindžija koji su, za razliku od teško oklopljenih hrvatskih konjanika, bolje manevrirali u šumi te je hrvatska vojska teško poražena. Hrvatski je ban zarobljen a knezovi ubijeni. Od 10.000 hrvatskih vojnika samo je 500 uspjelo preživjeti. Poraz na Krbavskom polju znatno je oslabio Hrvatsku, što je omogućilo da Osmanlijsko Carstvo polako osvaja njene dijelove.

 

Habsburgovci na vlasti u Hrvatskoj

 

Godine 1527. ugarsko-hrvatska vojska doživjela je veliki poraz na Mohačkom polju, kada je poginulo više od 10.000  kršćanskih vojnika. Poginuo je posljednji ugarsko-hrvatski i češki kralj Ludovik II., a Osmanlijsko je Carstvo zauzelo veliki dio Ugarske. Ludovik II. je bio oženjen Marijom Habsburškom, sestrom austrijskog nadvojvode Ferdinanda I. Habsburškog. Hrvati su 1. siječnja 1527. u Cetingradu Ferdinanda I. izabrali za svog vladara. Kako je Ferdinand I. bio izabran za češkog i ugarskog kralja, te rimsko-njemačkog cara, Hrvatska se našla u sustavu moćne Habsburške Monarhije koja je okupljala veliki broj zemalja na čijem je prijestolju bila dinastija Habsburg.