29.01.2010
Dužijanca je događaj, a ne običaj
U organizaciji Katoličkog instituta za kulturu, povijest i duhovnost »Ivan Antunović«, u sklopu manifestacije Dani biskupa Ivana Antunovića, 20. siječnja održani su 18. po redu Razgovori. Na temu »Dužijanca jučer – danas – sutra« razgovaralo se u dvorani Hrvatskog kulturnog centra »Bunjevačko kolo«.
Predavači na ovu temu bili su katedralni župnik mons. Stjepan Beretić i mons. dr. Andrija Kopilović, dok je moderator večeri bio preč. Josip Pekanović, somborski župnik i dekan.
Govoreći na temu »Dužijanca jučer«, katedralni župnik mons. Beretić govorio je o povijesti Dužijance, te istaknuo kako je Dužijanca izvorno obiteljsko slavlje, te da je liturgijsko slavlje središnji i najbitniji njezin dio.
»Liturgijski dio Dužijance je nešto izvorno, nešto što nitko nema. Iznikla je 1911. godine iz obiteljske dužijance. Liturgijsko slavlje Dužijance je središnji i najbitniji njezin dio, zato što kućne dužijance više nema. Kućna dužijanca se na gradskom trgu samo glumi. Kao svećenik i domaći Hrvat smatram kako je za nas od svega što se slavi na Dužijanci apsolutno najbitnija sveta misa i kad se ona završi, za nas je ono što je župnik Rajić uveo – završeno. Srce Dužijance je ono što slavimo u crkvi, to je jedino što imamo iz povijesti od dužijance, čin zahvale i vjere«, rekao je mons. Beretić.
Osvrćući se na razvoj i promjene, kao i današnji način proslave Dužijance, mons. Kopilović je istaknuo kako su zahvalnost i vrijednost rada uvijek bile prisutne u proslavi.
»Dužijanca kakvu imamo danas, rezultat je pokušaja spajanja nekoliko dimenzija: duhovno-vjerničke, slavljeničke i kulturne. Kada je Dužijanca oblikovana na trima razinama događanja – duhovnoj, kulturnoj i društveno-zabavnoj, obećavala je dugi vijek održavanja. Međutim, dogodio se jedan umor, a možda i razdor. Naglašen duhovni sadržaj kao zahvalnost Bogu gubi se kod vjernika, a kamoli kod ostalih. Rad kao vrednota gubi se u svim društvenim strukturama. Je li u tom mnoštvu vrijednih događaja dovoljno prisutna dimenzija dviju najvažnijih vrednota – zahvalnosti i rada? Po mom mišljenju Dužijanca je u tom pogledu na prekretnici. I u budućnosti ne smijemo zanijekati zahvalnost i rad«, kazao je mons. Kopilović.
Spomenuta tema okupila je prilično velik broj ljudi koji su ovom prilikom imali mogućnost iznijeti svoja razmišljanja o tome kakva bi Dužijanca trebala biti ubuduće. Izneseni su razni prijedlozi, stavovi, mišljenja, kao i pohvale i kritike, no u jednom su se svi složili: da Dužijancu i nadalje treba organizirati i sačuvati je.
Ž. Vukov