Arhiv tekstova

Nemanja Milićević, Nema-nja Lukić, Vukašin Kar-talović, Aleksandar Schw-arc, Srđan Radivojević, Slobodan Acketa, Marko Rodić i Bojan Zdravić čine  klapu koja čuva i njeguje dalmatinske i druge klapske »pisme«. Podijelili su s nama tajnu odakle njihov interes i želja da ovoj ravnici daruju zvuke Mediterana.

Od kada postoji vaša klapa i što je presudilo da ponese ime »Panon«?

Svi smo od ranije pjevali u zboru, a većina nas poznavala se iz Gimnazije »Jovan Jovanović Zmaj«, tako da nas je to pjevanje i školovanje na neki način i povezalo. Iz nekoliko smo izvora dobili izvedbe klape »Cambi«, kao i neke izvedbe koje nam je dao Boža Crnjanski, i to se nekako desilo u isto vrijeme, tako da se već tada počela rađati ideja. Počeli smo razmišljati koga sve  pozvati, dovesti u taj krug, tko bi htio, koga za tenore, koga za baritone… Sama zamisao se dopala većini ljudi koje smo pitali. Tako je 2006. godine osnovana klapa, ali se njen sastav do danas promijenio, neki su odlazili kako su pronalazili poslove i ova vrsta ljubavi nije bila dovoljna za život, tako da su drugi zauzimali njihova mjesta. Sam naziv potekao je od ideje jednog od naših nekadašnjih članova, Dragoslava Stojadinovića, kao asocijacija na nekadašnje Panonsko more. Mi smo klapa panonskih mornara, a danas je to ime koje ljudi prepoznaju, ono je dalo svojevrstan pečat klapi. Osim toga velika je stvar i to što pjevamo a capella, i jedna od najboljih kritika koju smo dobili za pjevanje bila je ta da druge klape pjevaju klapske pjesme a da mi stvaramo umjetnost.

Sudjelujete li na nekim festivalima?

Prvi javni nastup imali smo na VI. međunarodnom festivalu klapa u Perastu. Na taj smo festival otišli zahvaljujući novinaru Aleksandru Reljiću, koji je čuo kako pjevamo i potrudio se da sudjelujemo na tom festivalu na kojem smo osvojili nagradu za najbolju mušku klapu 2007. godine, a već iduće godine smo ponovno sudjelovali na festivalu u Perastu i osvojili nagradu publike. Sudjelovali smo i na Hosana festu, naravno i na koncertu Klape bez mora i Klape i mandoline.

Činjenica je da danas mladim glazbenicima okolnosti ne idu na ruku. Kako vi izlazite na kraj s time, gdje vježbate, kako financirate svoja putovanja?

Uglavnom vježbamo u prostorijama Gimnazije »Jovan Jovanović Zmaj« i to zahvaljujući direktoru Radivoju Stojkoviću i profesorici glazbenog odgoja Jasmini Nešković, a putovanja uglavnom sami financiramo. Gradski su čelnici čuli za nas, ali voljeli bismo da suradnja između nas i Grada bude stalnija i veća. Generalna konzulica Republike Hrvatske u Subotici Ljerka Alajbeg nas takođe prati od ranije i rekla je da će nas i ona podržati.

Kakvi su vam planovi za dalje? Većinom ste studenti, hoće li završetak studija utjecati na postojanje klape?

Trudit ćemo se proširiti krug pjesama koje izvodimo, ali klapa će nas najviše držati zajedno zbog emocija koje imamo prema tim pjesmama koje odišu sjetom, ljubavlju prema moru, ženi… Voljeli bismo uraditi što više klapskih pjesama i druge glazbe, ruskih pjesama… Trebamo još puno raditi i učiti. Željeli bismo se razgranati u više pravaca, ali da ostane to stablo koje nas drži i koje se zove klapa.Voljeli bismo više koncerata i u Novom Sadu i u Subotici, da odemo u Omiš ili Opatiju koje smatramo klapskim hramovima, gdje klape znače puno. Mislimo kako bi odlazak u Dalmaciju stvorio interakciju i da bismo tako bili bliži toj našoj klapskoj istini, jer mislimo da nam samo to fali da bismo bili prava klapa.

Ankica Jukić-Mandić