Arhiv tekstova

Najsnažnija linija podjele u čovjeku proteže se između one čovjekove komponente koja djeluje kao aktivno jastvo koje samo sebe potvrđuje i razgraničava od drugih i onog dijela koji čezne za poretkom tajne. To je dakle, linija između uništive i neuništive komponente u čovjeku. Teorijski postoji savršena mogućnost sreće: vjerovati u neuništivo u sebi. Onom drugom, onom jasno efemernom biti stalna opozicija, poništiti faktografiju života, geografiju viđenoga i zaustaviti se na onoj ljestvi koja jakovljevski vodi u nebo.

To je nemoguće jer se Tvorac pobrinuo da nas umijesi od zemlje gdje smo rođeni i udahne vječni dah mimesisa. Svatko je hodočasnik najprije zajedno u majčinoj utrobi, poslije djetinjstvom ugaženim amplitudama slike i intime. Nitko tome nije izbjegao, makoliko poricao, odricao se zavodljive  ljepote ovozemaljskoga, boli koje donosi život, melankolije koja proizlazi iz spoznaje o prolaznosti. 

 

Haiku dah

 

Najnovija zbirka pjesama Lazara Franciškovića »Di, čuje pisma divojačka i po koja suza« sadrži četrdesetak pjesama, većinom posve kratkih, u tri-četiri stiha spjevanih, gotovo haiku-daha. Tematski krug vezan je za nekoliko glavnih  preokupacija: pastorala njegovih salaša čiji gubitak u vremenu i prostoru ne može preboljeti; žitna polja koja su dominantno »zlatna« i žito je poput tajne života ujedno dionik vječnosti godišnjih doba, ono nosi u sebi izmjenu života i smrti kao i uskrsnuća, jer Isus kaže: »Ako pšenično zrno ne padne na zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi veliki rod.« Žitna je simbolika sklad ljudskoga života i bilja. Tako i Dužijance prohode kroz riječi ove knjige, lagano lepršajući na ljetnim vjetrovima Lazarove ravnice. Tu su sabrani svi njegovi preci, a  spokojna ljepota i radost ove žetvene svečanosti  je kontrast bijesnoj stihiji suvremena života kojoj se pjesnik nije privikao. Taj se odnos prema poljima i njivama vinuo do sakralnosti i stih poput ovoga: »…Na koljenima u pustošju njiva dok ih cjeliva.«, svjedoči o metafizičkoj vezanosti za paorski prostor koji se pokazuje kao jedina mogućnost opstanka.  Romantizam je to izražavao i likovno: nezaboravna je slika francuskoga slikara J. F. Milleta »Angelus« u kojoj se  smisao mučnoga života dvoje ljudi na golemoj ravnici akumulira u molitvi.

Ima u tom Lazarevu stihu kao i u romantičarskoj slici poniznosti i to one koja daje svakome, usamljenome pa i zdvojnome, najprisniji odnos s bližnjim, i to smjesta, ali samo potpuna i trajna poniznost. Ona to može zato jer je i sama jezik molitve. 

  

Traganje za tajnom

 

U suvremenu svijetu  mnogo je sjaja koji nas zavodi i privlači  prividnom slobodom u kojoj često pobjeđuje onaj jak i uspješan. Ali upravo takvima, isuviše zabavljenima svojim trijumfom, neprimjetno promakne tihi impuls tajne kad se pojavi. Franciškoviću je neprolazno duhovno stanje traganje za tajnom, lutanje bezvremenima i prostorima u sinesteziji  koja je nejasna i maglovita, ponekad nedorečena, ali uvijek melankolična. Jesu li to beskraji ravnice, nepregledna valovlja žita, vjetrovi što brišu prašne puteve Panonije…tek ta sjeta uvukla se i u intimni, tihi ljubavni izričaj prema imaginarnoj ili stvarnoj ženi s kojom vodi  razgovore  nalik na klupka riječi u pustinji svijeta. To je druga velika tema ove zbirke. I dok se u prošlim zbirkama stihova ili proze L. Francišković intenzivno bavio baštinom svoje ravnice, vezama s precima, lutao i deskriptivno etnografski bilježio umirući život  sela i grada, u ovoj zbirci okrenuo se svojoj intimi.

S malo riječi, bez nepotrebnih glagola i tumačenja, bez eksplicitnosti, u jezičnoj »oskudici« koja sažima tijela i sudbine kao slutnje, stoje njih dvoje, a između njih cvijet orhideje. Neobičan cvijet došao k nama s istoka sa simbolikom ljepote i savršene čistoće. Ta se čežnja pojavljuje na više mjesta; orhideja je ponekad dio poredbe, ponekad sama osoba, uvijek zamjena za idealizaciju ženskoga lika, kakvih danas gotovo i nema.

Ne napušta se mitska lokacija »bilog bajskog salaša« gdje su »oči divojke ko orhideje«, samo se pretače iz slike u duhovnu amforu, da bi se došlo do poetske punine. Ona nastaje i čudesnim spojevima prostora i zvuka: »ravni muk«, ili pak poantiranjem na koncu pjesme: »I nemož da ne boli/Ako nikog nemaš«. 

 

Začuđen nad životom

 

Pjesnik zastaje začuđen nad životom i ljudima, što bi se u teoriji,  koju primjerice zastupa G. Steiner, smatralo vrlinom; ne izgovara  misao do kraja, skraćuje riječi u nekom osobnom ritmu: pomir, taj (kao tajna), drev (kao drevan), zagonet, prekras i tome slično. 

Pjesnik stvara poetske minijature, male svjetlace negdje na rubu žitnoga polja koje je česti okvir lirskoga zbivanja: »Zlatni klasovi ko rojevi zvijezda/ Grcaju i raduju mladosti…«. Osim poredbe, tu je poosobljenje klasova koji mogu grcati poput čovjeka, imaju osjećaje, duh i dušu, sudjeluju u općoj harmoniji ili disharmoniji svijeta. Dio su njega i nas i poriču kaos, koji se toliko nudi u izbezumljenim  scijentističkim koncepcijama filozofskih labirinata. Ovu sakralnost pjesnik donosi izravno ili neizravno u ovoj zbirci koja obiluje intimnim razgovorima s Bogom: »Kad gluhost srca zahvati stvarnost…/Slušaju:/Otac, iz ljubavi, ispunit, ni ne pitajuć / Vas, Svoju će nad vama Milost«. Obraćanje Bogu ponekad je vapaj, jedino uzdanje i molba: »Bože!/Pjesmu jaču od ljudske ljubavi koja izgara./Vjere!»

U magiji jezika javlja se bachelarovska slika koju pamti iz djetinjstva i koja bez osobita obrazloženja postoji zauvijek u njemu: »Sjeća: u pusti i polusjenama jednog…jutra, kao dijete…/Nešto dalje od žara na kamenu stare čaše,/Po kojoj igrale nježne boje poput daha, plamena…« Mistika pohranjenoga i utamničenoga blaga iz najranijih dana nalik na nadrealne slike, mogu biti dio ontološkoga bića, jednako kao i mita koji uključuje široki plan nejasnih sugestija što prodiru u lirski subjekt.

 

Sažeta sjeta

 

Lazar Francišković nosi sobom kao dominantu sjetu i melankoliju, ali na sažet način, ne  napustivši »ambar pun jezika«, ponire u sebstvo i ljubav prema Njoj, suzdržan, kao i uvijek kad se radi o ženi, gnomski jezgrovit, pomalo turobno sluteći  da ne može naći razrješenje, jer osjeća »da prikrada im život«.

Izmjena intime i empatije prema starodrevnim salašima i ljudima čine amplitude, u kojima se stječu i prožimaju ljubav, nostalgija, Bog, ponekad implicitan, nevidljiv, udaljen, nazočan kao samopodrazumijevajući element u zavičaju kojim kroči s Njom.

U zbirci je  miješanje jezičnoga izričaja standarda i dijalekta. Ono se događa u polju istoga stiha ili pjesme, kao incident, kao slikovit skok, akcent, udar kistom koji osvijetli prostor i vrijeme. Taj jezični  ikavski topli i nježni tijek koji mu ispunja žilje, sastoji se od drevnih oblika koji vezuju njega i  tradiciju: bili, tija, oto, avlija, astal, pendžeri, bili šling, risar, paor…

Pjesnik  na svom vlastitom poetskom tragu, donosi stišanom strašću   lagani odmak od prošlih zbirki i novi pogled u sebe i svijet, saževši u četrdesetdevetoj pjesmi »Na bilom bajskom salašu« svoj emocionalni drhtaj i pejzaž zavičaja. Ali, u konačnici, reći će: »Bože…sami…/Po kad  i pripiremo s Tobom…oprosti…/Mi smo Tvoja dica i nemož da nas se odrekneš/I da nas ne uslišaš!«. 

Kao na puteljku u jesen kad pada lišće, u osami zastajkujemo i tragamo s pjesnikom za »bajskim salašima« gdje u »pendžerima grimiz muškatla« i lampaš prizivaju.