Arhiv tekstova

Tradicija je jedna od važnih vrednota čuvanja identiteta. Ponavljanjem istih čina ili običaja nižu se vremenska razdoblja, pa i godine, te nešto postaje stvarna predaja od jedne na drugu generaciju. Tako su činili naši predci, tako predajemo i mi našim potomcima – često se zna govoriti kao obrazloženje tradicije. Najopasniji oblik tradicije je ako se razina vjere spusti samo na tradiciju. Česta je pojava danas da se upravo na tom području vjersko neznanje ili poluznanje opravdava takvim tvrdnjama: tako su radili moji stari, tako radim i ja i tako predajem svojem potomstvu. U tom smislu tradicija onda i nije neka vrednota nego samo okvir vrednote. Vjera je proces u kome čovjek iz dana u dan staje pred svoga Boga, potvrđuje svoju pripadnost njegovoj volji i pokušava živjeti tu svoju vjeru. Tradicija je, dakle, dobra kao povod, ali nije dobra kao cilj. Međutim, postoje područja života na kojima je tradicija bitna isto tako kao podloga za nešto što se u okviru toga prenosi. 

 

Poruka Velikog prela

 

Nalazimo se u mjesecu siječnju i u predkorizmeno vrijeme. Gledajući običaje naših predaka, koji su bili uglavnom ruralno stanovništvo, ovo vrijeme je bilo jedno od najljepših vremena u godini. Zašto? To vrijeme bilo je vrijeme odmora u kome je najviše vremena posvećeno čovjeku. Jasno, čovjeku kao društvenom biću, pa se u tom vremenu najviše posjećivala rodbina, prijatelji, a priređivale su se i razne zabave kao mjesta susreta i druženja. Čovjeku koji je cijele godine radio teške težačke poslove dobro su došle duge zimske večeri za razgovor, zabavu i druženje. Moram naglasiti da je u središtu bio čovjek i njegova riječ. Kao i mnoge druge sociološke datosti iz prošlosti, naši su očevi znali iskoristiti i za puno plemenitije i jače ciljeve. Tako je nastalo u tom razdoblju zimskih dugih večeri i tzv. Veliko prelo. Podsjetimo se da je prelo – kao i Dužijanca – ponajprije duboko obiteljski običaj druženja i susreta. Od obitelji do obitelji se razlikovao oblik, ali je bitni sadržaj uvijek ostao isti: susret. Je li taj susret pratio obilniji stol, ili nekakav dar, ili poseban razlog, ali je uvijek bilo druženje. Ne bih se upuštao u raspravu o obiteljskom prelu kao takvom, jer je ta tema na više mjesta i stručno obrađena. Više bih pokušao prepoznati poruku tzv. Velikog prela. U vrijeme jakog buđenja nacionalne svijesti, koje je razumljivo izazvalo otpor kod onih drugih, javila se potreba druženja na način poruke. Ta poruka je bila: Ima nas, jesmo i znamo tko smo. Zato je takvo prelo brisalo sve granice i vertikalno i horizontalno. Na Velikom prelu imao je mjesto i intelektualac i ratar. I sijeda glava, ali i mladi. Bila je to, dakle, jasna poruka u obliku jedne vrlo lijepe zabave i druženja, ali poruka jasna: Ima nas, jesmo i znamo tko smo. Zato su i preljske pjesme nastajale više kao budilnica negoli zabavna pjesma. Nakon toliko godina i silnih promjena kroz koje prolazi naša zajednica, može li se odvojiti poruka Velikog prela od načina slavljenja? I drugo pitanje: Da li se svaki susret u ovom razdoblju do korizme može nazvati prelo? Kada povučemo paralelu s prošlošću, onda su u tom vremenu bile razne staleške i mnoge druge zabave kao jedna kategorija, bila su obiteljska prela kao osobita kategorija i bilo je Veliko prelo kao jasna poruka i događaj. Pitamo se, dakle, danas – je li svaki susret poruka i događaj? Osobito ako imamo u vidu onu prvu poruku: Ima nas, jesmo i znamo tko smo. To prelo je bilo obučeno u događaj, doduše ne toliko scenski koliko snažan, u susretu.

 

Sadržaj koji često nema poruke

 

I danas smo u vremenu potrebe druženja, pogotovo što polako ali sigurno nestajemo, ponajprije brojem, jer su nam obitelji proređene i puno je više grobova nego kolijevki, a s druge strane jer je asimilacija kao naravni proces u ovim okolnostima vrlo snažna. Isplati li se postaviti pitanje: A kakvo je to druženje? Možda da. Ako je okvir tradicije dobra podloga, onda bi i susret trebao biti obogaćenje. Međutim, iskustvo koje prati današnje susrete prilično opterećuje. Ponajprije opterećuje sadržaj, jer često nema poruke. S druge strane opterećuje nemogućnost susreta, a napose razgovora, jer uz glazbu na 220 volti ne čuješ više ni samog sebe, a kamoli onog pokraj sebe. Upravo se događa ono što je znak našeg vremena - čovjek često ne vodi brigu o samom sebi, a zašto bi o drugome? Tako se i na susretima događa da nas objedinjuju samo zidovi i prostorije i da se vraćamo sa susreta umorni, siti i prazni. Netko će pravilno ocijeniti da je ova tvrdnja prejaka, ali mislim da je u pravu i on, ali i mi koji se nakon takve bučne večeri osjećamo više siromašni nego bogati. Došli smo do jednoga apsurda da je tako vrijedna tradicija u stvari samo jedan slabi okvir za koji se ne može reći da su tako radili naši predci i da tako želimo mi predati svom potomstvu. Ne možemo predati upravo radi toga što je negdje »izgubljena« temeljna vrednota. Da li se onda svako druženje u ovom vremenu može nazvati prelom? Jasno da može, ali je jasno tako i poruka da to onda više nije prelo u onom smislu u kojem smo naslijedili tradiciju, niti je toliko moćno da bi postalo poruka. Ipak se onda svodi na jednu više-manje uspjelu zabavu. Tako smo jednom lijepom nazivu »prelo« oduzeli sadržaj jer se doduše družimo, ali ne možemo razgovarati. Vidimo se, ali ne možemo tim samim poslati poruku, jednom riječju – ima prelo i neka ga bude, samo teško da ćemo više uspjeti od prela učiniti događaj s toliko istančanom porukom događaja, kao što su ga imali naši predci. Kada ovako razmišljam ili s nekim razgovaram, dobijem prigovor da sam preoštar i »nesuvremen«. Ovih dana mi je to rekao jedan vodeći čovjek. Primio sam to kao istinu, ali smijem barem reći: u pravu ste, samo dajte nam nešto kvalitetnije gdje ćemo se moći uistinu susretati, posvetiti se čovjeku, biti za čovjeka, radovati se radi nas samih i poručiti onu trostruku poruku: Ima nas, jesmo i znamo tko smo. Kad se taj okvir omogući, onda ću vjerovati da kod nas ima puno prela, ali samo je jedno Veliko prelo. Po kršćanskom moralu, cilj ne opravdava sredstvo onda kada je cilj negativan. Stoga treba postaviti jasno pitanje: što mi susretima želimo poručiti i je li svako druženje uistinu poruka prela? Volio bih da Veliko prelo ostane Veliko prelo i da bude znak objedinjavanja i poruke, ugodna zabava i snažan doživljaj, događaj a ne samo običaj.