Arhiv tekstova

Siniša Šimić, radnik iz Plavne

Zadovoljan bilo kakvim poslom

 

Uposlen sam u Mjesnoj zajednici kao eko redar na određeno vrijeme. Iako mi je plaća minimalna, do sada sam je barem redovito primao. Od početka ove godine ustrojen je novi sustav financiranja mjesnih zajednica, a isplata naših zarada postala je upitnom. S mojim materijalnim primanjima sve mi je teže izdržavati obitelj i dvoje djece. Stoga sam primoran raditi dopunske poslove i čekati neka bolja vremena. U našem selu ima malo radnih mjesta na neodređeno vrijeme, pa sam zadovoljan da imam bilo kakav posao.

 

Marijana Džanić, trgovkinja iz Plavne

Plaća redovita, ali nedovoljna

 

Radim u AD »Podunavlje«, plaća mi je redovita ali nije dostatna za normalan život. Zato pomažem suprugu u poljoprivrednim poslovima kako bismo popravili kućni proračun. Imamo dvoje djece, kći nam je studentica, a sin je u osnovnoj školi. Nadam se da će ova godina biti bolja od prethodne, jer poduzeće u kome radim sve bolje posluje, a valjda će se i u poljoprivredi nešto promijeniti na bolje. Redovita isplata naših zarada ipak stvara osjećaj sigurnosti.

 

Andrija Kovač, radnik iz Vajske

 Ne očekujem bitno poboljšanje

 

Kao kovinotokar u ovom kraju teško mogu dobiti posao u struci. Sve tvrtke koje su trebale ovakva zanimanja privatizirane su, a ta su radna mjesta ugašena. Zbog toga već više godina radim u metlari u Selenči, ali mi, kao i većini radnika u ovom kraju, ne uplaćuju doprinose za MIO niti sam prijavljen. Poslodavac nas isplaćuje dva puta mjesečno, a moje ukupno primanje je oko 20.000 dinara. Svaki dan putujem 20 km u jednom smjeru, a putne troškove snosim sam. S ovom plaćom mogu tek preživjeti, a s obzirom da ovakva situacija traje već dugo, ne vjerujem da će u ovoj godini doći do bitnijeg poboljšanja. Ovakvo stanje moglo bi se značajnije popraviti samo kada bi svi uposleni u našoj općini bili zdravstveno i socijalno osigurani i kada bi im se uplaćivali svi doprinosi.

 

Marko Anišić, portir iz Gradine pokraj Sombora

Plaćama mogu biti zadovoljni samo 

ministri

 

Deset godina radim kao portir, odnosno noćni čuvar, a što se tiče plaće, mislim da njome mogu biti zadovoljni samo naši ministri, dok mi obični radnici, smrtnici – malo teže. Zadovoljan sam radnim vremenom, a plaćom donekle mogu biti zadovoljan jer ne izdržavam obitelj, još je nisam zasnovao. Za mene samog je dovoljno, ali moram napomenuti kako se pokraj spomenutog posla bavim i poljoprivredom, od koje se baš i ne može živjeti, ali kad se spoje ova dva posla nekako izađem na kraj. Kad bih imao obitelj, ne bi bilo lako.

 

Lidija Martalić, diplomirana inženjerka 

hidrograđevine iz Sombora 

Nezaposlenih je sve više

 

Od 2006. godine sam u privatnom projektnom birou i zadovoljna sam plaćom, ali je situacija u našoj zemlji i u našem gradu jako loša. Jedna me je stranica u lokalnim novinama zgrozila kada sam pročitala koliko je ljudi ostalo bez posla, a tek u jednom malom pasusu piše koliko je ljudi dobilo posao. Mi zaposleni stoga moramo biti zadovoljni.

 

Dalibor Beretić, strojarski inženjer iz Sombora 

Ima i onih koji biraju

 

U privatnoj tvrtki radim sedam godina, poslom sam zadovoljan, ali bi primanja mogla biti malo veća. Dobivamo neka manja povećanja, generalno, može se preživjeti, ali bi za taj posao trebala biti veća plaća. Velika je nezaposlenost, mada se kod nas u tvrtki pojavljuje slučaj da ljudi biraju, jednostavno neće raditi. Od čega žive ne znam, nije mi jasno, ali eto ima i toga.

 

Velimir Bukva, umirovljenik iz Novog Sada

Sreća pa sam zdrav i mogu raditi

 

U mirovini sam već nekoliko godina, ali sam zbog loše financijske situacije i male mirovine bio primoran naći još neki dodatni priljev novca, pa sam se zaposlio i evo već pet godina radim za tezgom kao trgovac. Imam 69 godina i u mirovinu sam otišao u ona sretna vremena. Mislim da ovo što su opet pomaknuli starosnu granicu za odlazak u mirovinu nikako nije dobro, nije dobro za mlade ljude koji su na ulici zbog nedostatka posla, a mjesto im zauzimaju ljudi u godinama, izrabljeni i umorni od posla. Kada će ti mladi doći na red da počnu raditi i da doguraju do mirovine? Sreća što sam zdrav pa još mogu raditi, a s plaćom moram biti zadovoljan jer u današnje vrijeme svaki je dinar dobrodošao.

 

Marina Kmicikević, frizerka iz Novog Sada

Potražit ću sreću u inozemstvu

 

Bez posla sam oko tri mjeseca. Ostvarila sam zakonske uvjete za novčanu naknadu koju Nacionalna služba za zapošljavanje isplaćuje, ali ona kasni 5 mjeseci. Ovo sam vrijeme pokušavala naći posao, ali bez uspjeha. Tako se sve svodi na preživljavanje, a ne na život. Prinuđena sam pokušati naći posao u inozemstvu jer se jedino tamo možemo nadati nekom malo boljem životu.

Marija Bačić, kućanica iz Sonte

Sezonski rad u Njemačkoj

 

Ne svojom voljom, danas sam kućanica. Bila sam uposlena u čarapari »Vukica Mitrović« u Apatinu 18 godina. Suprug mi je 2001. godine preživio infarkt, a ubrzo poslije toga i tešku operaciju srca. Naše su dvije kćerke bile još jako male, a trebalo je voditi brigu i o kućanstvu, njegovati supruga. Nisam željela poput mnogih uzimati lažna bolovanja, nego sam u poduzeću tražila neplaćeni dopust. Nisu mi izašli u susret, te sam bila prinuđena dati otkaz. Po oporavku supruga namjeravala sam se ponovo uposliti, no to je za moju generaciju u ovoj državi čista iluzija. Iako nas putem državnih TV-postaja stalno »informiraju« o mjerama države glede upošljavanja starijih od 35, starijih od 45, poticajima za samoupošljavanje, u stvarnosti je to čista fikcija. Nitko od poslodavaca ne želi uposliti osobe iz moje generacije, bez obzira na sve što im država obećava. Od suprugove plaće sve se teže živjelo, tako da smo morali naći alternativno rješenje. Spas sam, poput mnogih Sonćana, našla u hrvatskim »papirima«. Na sezonski rad u Njemačku odlazim s proljeća i s jeseni na po dva do tri mjeseca. Teško se radi, a najteža mi je razdvojenost od obitelji, no drugoga rješenja za sada nemamo. Kako godine prolaze, sve manje se nadam bilo kakvom uposlenju.

 

Ivan Vidaković, nezaposleni iz Sonte

Izgubljena generacija

 

Pripadnik sam generacija koje su u našem društvu izgubljene. U nekakvom sam procjepu. Sa svoje 54 godine starosti osjećam se sposobnim za privređivanje, ali poslodavci nas starije nerado upošljavaju i pokraj svih beneficija koje daje država. Za mirovinu sam premlad, na nju moram čekati još 11 godina. Bio sam uposlen u oduvijek dobrom poduzeću, u Apatinskom brodogradilištu, sve do 2004. godine, kada sam otpušten kao tehnološki višak. Prijavljen sam na tržištu rada, imam zdravstveno osiguranje i obvezu povremenog javljanja. Ukoliko se ne javim na vrijeme, prijete mi skidanjem s evidencije neuposlenih. Smiješno. Supruga mi je uposlena u privatnom poduzeću »Apo fahion system« u Sonti. Radno vrijeme im je kako gazda kaže, plaća koliko gazda da, radnička prava nikakva. Na svaki prigovor jedini odgovor je – kome se ne dopada, u svako doba može uzeti radnu knjižicu. S njezinom plaćom, koja je daleko ispod republičkog prosjeka, živimo skromno. Žao mi je samo što unučadi ne možemo pružiti više. Snalazim se, zaradim koji dinar u sezoni, obrađujem nekoliko jutara zemlje, međutim, u situaciji u kojoj je naše poljogospodarstvo danas i to je samo presipanje iz šupljega u prazno, a često se desi i da sam u čistom minusu. O bilo kojem obliku samoupošljavanja ne razmišljam. Sve to na TV izgleda privlačno, no čovjek mora biti realan. Nije teško nešto proizvesti, teško je proizvedeno prodati. Ne zbog nesposobnosti, nego zbog toga što živimo na selu, a selo propada. Sonta je puna neuposlenih, gospodarstvo joj je u kolapsu, znači, novca u njoj nema, odnosno kupovna je moć žitelja jako, jako ograničena. A država traži svoje. Za promjenu sredine sam prestar, tako da svoju perspektivu nikako ne vidim u boljem svjetlu nego što mi je današnjica.

 

Vladimir Đanić, nezaposleni iz Sonte

Sve ide presporo

 

Ne samo ja, nego velika većina pripadnika mojih generacija imamo jako nezahvalan status tridesetgodišnjaka bez dana radnoga staža. Završio sam četverogodišnju poljoprivrednu školu, odslužio vojsku i postao statistička cifra na tržištu rada. U vrijeme kad sam već uveliko trebao zasnovati vlastitu obitelj, jedina preokupacija mi je rješavanje socijalnoga i profesionalnoga statusa. Česta su pitanja najbližih: »Pa što već čekaš?«. A što ću, oženiti se, pa roditeljima na vrat natovariti još jednu obitelj? 

U sezoni se nađe posla, ali sve teže i sve slabije plaćenoga. Uz to i isplate kasne čak i po nekoliko mjeseci, a o upisivanju radnoga staža možemo samo sanjati. To ipak nije dovoljna sigurnost za zasnivanje obitelji. Moje generacije izlaz nalaze u sezonskim poslovima, poglavito u Hrvatskoj, Sloveniji, Mađarskoj, Italiji, Njemačkoj. Odradimo jednu ili dvije ture po dva do dva i pol mjeseca. Zarade za naše pojmove i nisu loše, za zarađeno u tih pet mjeseci u Sloveniji ovdje bih morao raditi dvije godine. Šarena je laža TV-priča o prosječnoj zaradi u Srbiji. Statistički možda i jest tako, ali u stvarnosti moji vršnjaci koji su se nekom srećom i uposlili u ovdašnjim poduzećima ili radnjama, mjesečno dobiju najčešće oko 150 do, u najboljem slučaju, 200 eura. Nadam se boljitku, vidim da se demokratski procesi polako odvijaju, ali sve to presporo ide. S druge strane, bojim se da, dok boljitak ne bude opipljiviji i mi ne postanemo dio već izgubljenih generacija.

 

Anketu proveli: 

Zvonimir Pelajić, 

Zlatko Gorjanac, 

Ankica Mandić-Jukić 

i Ivan Andrašić