Arhiv tekstova

Nakon potpisivanja sporazuma Pacta Conventa, Hrvatska i Ugarska stupaju u personalnu uniju u kojoj ove dvije države povezuju ista vladarska osoba iz dinastije Arpadovića i vanjska politika, dok svaka država zadržava vlastito unutarnje uređenje. Nakon prvog ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana na prijestolju se redaju njegovi nasljednici: Stjepan II., Bela II., Stjepan III., Bela III., koji Ugarsko-Hrvatsku Kraljevinu postavljaju kao važan čimbenik u europskoj povijesti. Za vrijeme vladavine Bele III. u Hrvatskoj jača nekoliko plemićkih obitelji, koje će imati bitnu ulogu za hrvatsku povijest kada u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu bude u potpunosti prevladao feudalizam, a sa svojom moći će bitno utjecati i na politiku u samoj Ugarskoj. 

Krčki knezovi (kasnije Frankopani) jedni su od najstarijih hrvatskih plemićkih obitelji čije je središte bio hrvatski otok Krk i jedina su hrvatska plemićka obitelj s Jadranskog mora koja je stekla moć i utjecaj u europskim razmjerama. Knezovi Bribirski (kasnije Zrinski) pripadaju jednom od najstarijih hrvatski plemena, plemenu Šubići, koji se spominju u spisima iz 10. stoljeća. Ogranak plemena Šubić, čiji je centar bio u Bribiru (Dalmatinska zagora), postaje najmoćnija obitelj te pridodaje nazivu Šubić i naziv Bribirski. Knezovi Babonići (kasnije Blagajski) vladali su dijelom u srednjovjekovnoj Slavoniji. Centar njihove moći bio je na desnoj obali Kupe između Karlovca i Siska, ali su svoj teritorij proširili i na lijevu obalu Kupe i na područje današnje Slovenije.

 

Najezda Tatara

 

Za vrijeme vladavine Bele IV. (1235.-1270.) dolazi do velike provale Tatara u Europu. Najezda Tatara ostavit će velike promjene kako u cijeloj Europi, tako i u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu. Početkom 13. stoljeća mongolski vođa Temujin ujedinio je plemena s područja Mongolije i sjeverne Kine te se prozvao Džingis kanom i započeo osvajanja u srednjoj Aziji. Neke njegove čete prodrle su u istočnu Europu, gdje su na rijeci Kalki porazile rusku vojsku. Nakon Džingis kanove smrti vlast je preuzeo njegov sin Ogotaj, dok je na europskom istoku vlast imao Batu kan. 

Nakon što je skupio vojsku od 150.000 vojnika Batu kan je napao sjevernu Ugarsku. Velika bitka se odigrala na rijeci Saju 11. travnja 1241. godine, kada se Bela IV. suprostavio Batu kanu s 60.000 ugarsko-hrvatskih vojnika. Ugarsko-hrvatska vojska je poražena a kralj Bela IV. se povukao u Zagreb (tadašnji Zagreb je podrazumijevao samo Kaptol, mjesto gdje je danas katedrala). Nakon što su Mongoli opustošili Ugarsku u zimu 1242. godine, poslije zamrzavanja Dunava, Batu kan prelazi u Hrvatsku i uništava većinu gradova u potrazi za Belom IV. Kralj napušta Zagreb i prelazi naizmjenice u Split, Trogir i Klis. Ove utvrđene gradove Tatari nisu uspjeli osvojiti te se nakon vijesti o Ogatajovoj smrti vraćaju u Aziju. Uvidjevši kako su samo dobro utvrđeni gradovi mogli odoljeti najezdi, Bela IV. je počeo poticati stanovništvo na izgradnju dobro utvrđenih gradova koji bi služili u obrambene svrhe, a zauzvrat bi stanovništo tih gradova uživalo razne povlastice.

 

Osnivanje Gradeca – preteče Zagreba

 

Najznačajniji osnovani grad u Hrvatskoj bio je Gradec, koji se nalazio na brdu zapadno od Kaptola, a od brda s Kaptolom razdvajao ga je potok Medveščak. Gradec je bio dobro utvrđeni grad s visokim bedemima i s četvero ulaznih vrata (danas se tu nalaze Hrvatski sabor, Banski dvori, mnoge kulturne institucije, a ujedinjenjem Kaptola i Gradeca nastao je Zagreb) čiji je izgled sačuvan do danas. 

Nakon smrti kralja Bele IV. na vlast dolazi Stjepan V., a poslije njega Ladislav IV. Ovaj posljednji nije imao djece, što je nakon njegove smrti prouzrokovalo borbe za ugarsko-hrvatsko prijestolje. Pravo na prijestolje tražio je polubrat Bele IV. Andrija III. Mlečanin, koji je rođen i odrastao u Veneciji. I sestra kralja Ladislava, napuljska kraljica Marija, tražila je prijestolje za svoga sina Karla Martela iz dinastije Anžuvinaca. Andrija III. i Karlo Robert željeli su pridobiti najmoćnijeg hrvatskog plemića na svoju stranu, a to je bio ban Pavao I. Šubić-Bribirski koji je vladao cijelom južnom hrvatskom. Papa Nikola IV. je priznao Karla Martela za ugarsko-hrvatskog kralja, dok je sama Ugarska priznala Andriju III. I Karlo i Andrija su, kako bi ga pridobili na svoju stranu, knezu  Pavlu dali velike zemljišne posjede, tako da je vladao cijelom Hrvatskom, a nakon što je osvojio Bosnu nosio je naziv ban hrvatski i gospodar Bosne. 

Poslije smrti Karla Martela 1295. godine nasljedno je pravo prešlo na njegova sina Karla Roberta. Kako kralj Andrija III. nije imao djece, nakon njegove smrti ban Pavao Šubić Bribirski doveo je Karla Roberta u Hrvatsku, a zatim i u Ugarsku, gdje ga je priznala većina ugarskog plemstva, pa tako 1301. godine na ugarsko-hrvatsko prijestolje umjesto izumrle dinastije Arpadovića dolazi dinastija Anžuvinaca.