Arhiv tekstova

Dragutin je Tadijanović rođen u Rastušju, kod Slavonskog Broda, 4. studenog 1905. godine. Nižu je pučki školu završio u obližnjem Podvinju, a gimnaziju u Brodu. Od 1920. godine, kao učenik petog razreda gimnazije, piše pjesme. Na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu strudirao povijest južnoslavenske književnosti i filozofiju. Diplomirao je 1937. godine.

Kao pjesnik Tadijanović se u hrvatskoj književnosti pojavio 1922. u srednjoškolskom listu »Omladina«u kojemu je pod pseudonimom Margan Tadeon objavio pjesmu »Tužna jesen«. Afirmaciju je stekao objavom pjesme »Golubinja krila« u »Književniku« iz 1928. godine. Pojavivši se u književnosti u doba još živih odjeka moderne, ekspresionizma i najave socijalne književnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji Tadijanović se jednostavnim govorom opredijelio za intimne i zavičajne teme. Uvažavajući životne činjenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se na izričajnom i slikovnom, ali ne i semantičkom planu – približio naivi i »vjeri umjetnika u mogućnost stvaranja ravnoteže sa svijetom« (C. Milanja).

Tadijanovićev pjesnički opus sadrži više od 500 pjesama koje su objavljene u više od četrdeset pojedinačnih zbirki, izbora i sabranih pjesama. Mnoge su zbirke doživjele više izdanja, posebice njegova najpoznatija zbirka pjesama »Srebrne svirale« čak 19, s ukupnom nakladom od 222.465 primjeraka. Prva zbirka »Lirika« objavljena je 1931., potom slijede: »Sunce nad oranicama«, 1933., »Pepeo srca«, 1936., »„Dani djetinjstva«, 1937., »Tuga zemlje«, 1942., »Pjesme«, 1951. i dr.

Pjesme su mu svojevrsna autobiografija u stihovima koja počinje sjećanjem na djetinjstvo i rodno Rastušje (»Dugo u noć, u zimsku bijelu noć«, »Visoka žuta žita«, »Sunce nad oranicom« i dr.), a nastavlja se dolaskom u grad na školovanje. Gubitak veza sa zavičajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom života, čime se pjesnik dotiče ne samo egzistencijalističke, već i ontološke strane čovjekova života. Prekinuvši višegodišnju šutnju koja je trajala od 1945. do 1951. godine »Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao« (1953.), Tadijanovićeva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritički distanciran, nerijetko ironičan i autoironičan, skeptičan i rezigniran, ali i dalje nesklon eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastušja preusmjerava se prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadržajima (»Prsten«, »Kad me više ne bude«, »Na grobu George Trakla«, »Ljudski vijek« i dr.). Zbirkom »Prijateljstvo riječi« (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukoličkim karakterom svojeg pjesništva, a s »Kruhom svagdanjim« (1986.) sasvim prekida izravne veze s Rastušjem.

Nazivan »živim klasikom hrvatskog pjesništva« (Z. Zima), »pjesnikom-institucijom« (T. Maroević) i »bardom hrvatskoga pjesništva« nametnuo se kao norma i standard s naročitim utjecajem na krugovašku pjesničku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj način svjedoči i stalno zanimanje stručne i najšire čitalačke publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga. Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika. Za svoj je dug i plodan književni rad nagrađivan brojnim nagradama, a dva je puta, 1996. i 1997., predlagan Švedskoj akademiji za najvišu svjetsku književnu nagradu – Nobelovu nagradu za književnost. Umro je u Zagrebu 27. lipnja 2007. u 102. godini života.