Arhiv tekstova

Pavao Pavličić (1946.) jedan je od najčitanijih i najproduktivnijih hrvatskih književnika. Član je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i redovni profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Piše romane (»Večernji akt«, »Nevidljivo pismo«, »Diksilend«, »Numerus clausus«, »Zaborav«, »Pokora«, »Nepovrat«, »Pasijans«, »Kronika provincijskog kazališta«, »Tužni bogataš«, »Melem«, »Krvnik u kući«, »Zmijska serenada«, »9 spomenika«), autobiografsku prozu (»Dunav«, »Šapudl«, »Kruh i mast«, »Vodič po Vukovaru«). Autor je nekoliko knjiga pripovjedaka (»Dobri duh Zagreba«, »Radovi na krovu«, »Skandal na simpoziju«, »Kako preživjeti mladost«, »Vesele zgode djeda i bake«), filmskih scenarija (»Treća žena«, »Ritam zločina«, »Osuđeni«), kazališnih drama (»Lopov u mraku«, »Kazališni život«, »Olga i Lina«), feljtona (»Svoj svome«, »Prolazna soba«, »Leksikon uzaludnih znanja«) te brojnih knjiga s područja znanosti o književnosti. Roman »Literarna sekcija«, objavljen 2008. godine, nominiran je za nekoliko književnih nagrada. 

 

Napeta priča

 

»Trajanovo pravilo« novi je triler Pavla Pavličića koji svoje polazište nalazi u događajima iz 1971. godine. Roman nas upoznaje s Vitom Galovićem, asistentom na Studiju novinarstva. Njegov šef i životni uzor Milan Klobučar bio je jedan od studentskih vođa 1971., ali se nakon 1990. nije vratio u politiku. Njih dvojica prate dokumentarnu seriju što je upravo krenula na nekoj od privatnih televizija. Serija se zove »Zaboravljene sedamdesete« i u njoj se emitiraju posve nepoznati materijali, najprije o studentskom štrajku, o političkim procesima kao i o cijelom nizu drugih događaja iz toga desetljeća. Serija će izazvati priličnu uzbunu u javnosti, jer će se na snimkama mnogi ljudi prepoznati, a i mnogi događaji prikazati u posve novom svjetlu. Osobito će se uznemiriti profesor Klobučar, jer se njegov lik vidi u svakom nastavku serije, i to u posve drugačijoj ulozi od one po kojoj je on inače poznat u javnosti, te će njegova uloga u povijesnim događajima odjednom početi otkrivati svoje naličje. Pun preokreta i napete priče ovaj roman još jednom dokazuje Pavličićevo vodeće mjesto među autorima ovoga žanra u hrvatskoj književnosti. 

Ušutkani glasovi

 

O romanu je rečeno kako će zasigurno potaknuti čitateljski interes za izučavanje sitnih, obično ušutkavanih glasova iz kapilarnim područja povijesti. Prihvaćajući Eliotovu rečenicu  da se »povijest  sastoji od mnogih isprepletenih ulica, tajnovitih hodnika i izlaza«, Pavličić kao da je ovaj roman napisao za sebe, kako bi i samome sebi pokušao objasniti odnos povijesti i istine, a sedamdesete su mu bile samo povod da neka pitanja o tome iznese na blještavu svjetlost dana.

Zanimljivo je čitati roman onoga autora koji baštini vrijeme o kojemu s više desetljetnim odmakom piše. »Čovjek najbolje pamti ono što doživi u mladosti, to ga najviše obilježi«, riječi su Pavla Pavličića koji je o sedamdesetima počeo razmišljati potaknut pitanjima svojih studenata koji se zanimaju za to razdoblje. Odgovore na brojna pitanja koja su zasigurno imali nije im bilo jednostavno pronaći jer u literaturi nema gotovo ničega. 

O studentskim događajima 1971. postoji tek knjiga novinara Tihomira Ponoša. Pisac Pavao Pavličić se u književnosti pojavljuje tih godina kao autor priče »Sve je sve« koja je jedan od amblema hrvatske fantastičarske proze, a 1976. godine objavljuje zbirku kriminalističkih priča »Dobri duh Zagreba«. O iskustvima iz tih »prehodanih« sedamdesetih tada nije pisao. 

Čitatelji ga danas prepoznaju kao pisca koji je afirmirao književnost u kojoj se »pričaju priče«, odnosno kao onoga koji inzistira na onome što se naziva »čelična naracija«. 

 

Povijesna istina

 

Disciplinirano pripovijedanje u njegovom novom romanu »Trajanovo pravilo« je pokazalo kako nije jednostavno balansirati između strogo zadanog društvenog konteksta, linearno-povratne naracije koja povod ima u dokumentarcu »Zaboravljene sedamdesete« i aktantske strukture kroz koju se treba autentično progovoriti o tematiziranom kronotopu. 

Kao poticaj za čitanje mogu poslužiti i riječi kritike: »Čini se kako autora u ovome romanu ne zanima frustracija i karakter lika (profesora Klobučara, Vite, asistentice..) već način na koji neke dobro čuvane tajne (političke, osobne) izbijaju na vidjelo, odnosno  kako povijest djeluje na osobu, kako trenutak, slučajnost ili stjecaj nekih, posve na prvi pogled nevažnih, okolnosti čini da netko krene određenim putem. Otvara se romanom i pitanje povijesne istine, demistificiraju se u njemu glasovi svjedoka kazivanja, pokazuje se kako je svaki dokument, pa i autentično svjedočanstvo protagonista događaja, tek konvencija jednoga vremena koja u konačnici pomaže u konstruiranju priče o njemu.«