Arhiv tekstova

U tijeku je Molitvena osmina za jedinstvo kršćana. Stoga nije nevažno u našem listu progovoriti o toj Osmini s osobitim osjećajem poštovanja i zahvalnosti jer upravo slavimo stotu obljetnicu ove Osmine, koja je sada već postala svojevrsna pluća duhovnog života crkava. Istina je jedna: Isus Krist. Krist je osnovao Crkvu koja nastavlja njegovo djelo. Nažalost, u povijesti je ljudski faktor učinio svoje. Sukob kultura, društvene promjene, pa i političke, učinile su svoje. U jedanaestom stoljeću nisu se više prepoznali Istok i Zapad kao jedno, a u šesnaestom stoljeću se i Zapad podijelio. Kako god Katolička crkva ponizno ispovijeda svoju vjeru u istinitost života crkvenosti, ne može nijekati mnoge osobine drugim crkvama. Molitva za jedinstvo je postala postulat katolika nakon Drugog vatikanskog sabora. Ono što su ljudi podijelili može objediniti samo Bog. Stoga je molitva temelj ekumenizma. S druge strane postoji poslanje Crkve od Krista dobiveno, navještaj evanđelja svim narodima. Ta je tema bila središnja i prije sto godina. 

 

Tragedija kršćanskih podjela

 

Tijekom posljednjeg stoljeća pomirenje kršćana poprimalo je vrlo različite oblike. Duhovni je ekumenizam pokazao koliko je za jedinstvo kršćana važna molitva. U teološka je istraživanja uložena velika energija koja je dovela do brojnih doktrinarnih slaganja. Praktična suradnja među crkvama na socijalnom polju urodila je plodnim inicijativama. Pokraj ovih važnih ostvarenja, pitanje misija zauzelo je posebno mjesto. Čak se i općenito drži da je Svjetska misijska konferencija u Edinburgu 1910. godine označila početak modernog ekumenskog pokreta. 

Povijesno gledajući, činjenica da su pitanje kršćanskog jedinstva vrlo često postavljali upravo misionari plod je praktičnih razloga. Ne niječući rivalstva među misionarima poslanima od različitih crkava, mora se priznati da su oni, koji su bili prvi na misijskom polju, bili i prvi koji su prepoznali tragediju kršćanskih podjela. Europa se naviknula na podjele među crkvama, no sablazan nejedinstva činio se užasan misionarima koji su naviještali evanđelje ljudima koji do tada nisu znali ništa o Kristu. Svakako da su različite crkvene podjele koje su označile kršćansku povijest imale teološke razloge, ali su bile i označene kontekstom (povijesnim, političkim, intelektualnim…) u kojem su nastale. Može li se ikako opravdati izvoz ovih podjela narodima koji tek otkrivaju Krista? 

Počevši ispočetka, nove mjesne crkve nisu mogle ne zapaziti jaz između poruke ljubavi koju su željele živjeti i stvarne odvojenosti Kristovih učenika. Kako učiniti shvatljivim pomirenje pruženo u Isusu Kristu ako se sami krštenici međusobno odbacuju ili bore? Kako su kršćanske skupine koje žive u uzajamnom neprijateljstvu mogle propovijedati – na vjerodostojan način – jednog Gospodina, jednu vjeru i jedno krštenje?

 

Povijesni preokret

 

Povijesni preokret toga pitanja nastao je upravo prije sto godina. Tijekom ljeta 1910. godine sastali su se službeni izaslanici protestantskih misijskih društava iz različitih grana protestantizma i anglikanizma. Nazočna su bila samo ona misionarska društva koja su radila na proglašavanju evanđelja u novim područjima, ondje gdje Krist još nije bio navješten. Stoga ona društva koja su radila u Južnoj Americi ili na Srednjem Istoku, gdje su Katolička crkva i pravoslavne crkve već dugo bile prisutne, nisu bila pozvana.

Temelj svih religija je vjera u Boga. Temelj kršćanske vjere je Kristovo uskrsnuće. Stoga je ove godine izabrana ta temeljna polazna točka. U ekumenskom smo pokretu često razmatrali Isusov posljednji govor prije smrti. Ta oporuka naglašava važnost jedinstva Kristovih učenika: »Da svi budu jedno … da svijet uzvjeruje.«

Ove godine, škotske su crkve učinile originalan izbor pozvavši nas da slušamo Kristov posljednji govor prije njegova uzašašća, »Ovako je pisano: ‘Krist će trpjeti i treći dan ustati od mrtvih, i u njegovo će se ime propovijedati obraćenje i otpuštenje grijeha po svim narodima počevši od Jeruzalema.’ Vi ste tomu svjedoci.« (Lk 24, 46-48). Upravo te, posljednje Kristove riječi razmatrat ćemo svakoga dana. 

Tijekom Molitvene osmine za jedinstvo kršćana 2010. godine pozvani smo slijediti čitavu 24. glavu Lukina evanđelja. Bile to prestrašene žene na grobu, dva obeshrabrena učenika na putu za Emaus ili jedanaest učenika svladanih sumnjom i strahom, svi koji susreću Uskrsloga Krista poslani su u misije: »Vi ste tomu svjedoci.« Ovo poslanje Crkve daje Krist i nitko si ga ne može prisvojiti. Zajednica je to onih koji su bili izmireni s Bogom i u Bogu te koji mogu svjedočiti za istinu o snazi spasenja u Isusu Kristu. 

Slutimo da Marija Magdalena, Petar ili dvojica učenika iz Emausa neće svjedočiti na isti način. Ipak, Kristova će pobjeda nad smrću sve smjestiti u srce njihova svjedočenja. Osobni susret s Uskrslim korjenito je promijenio njihove živote te na jedinstveni način za svakoga od njih jedno postaje imperativ: »Vi ste tomu svjedoci.« Svatko će od njih naglasiti nešto drugo, katkad će nastati i nesklad među njima o tome što vjernost Kristu zahtijeva pa ipak svi će raditi na tome da se naviješta Radosna vijest.