22.01.2010
Bereški Romeo i Julija
Fotografija koja je inspirirala ovaj tekst zabilježena je negdje na ovim njivama ispod sela, na kojima su u vremenu između dva velika svjetska rata svoje su mlade živote okončali Marija i Marin, nesretni ljubavnici čiju ćemo nesretnu ljubavnu priču i tragičan kraj ispričati.
Te 1932. godine u Beregu se zbio događaj o kome se i danas nerijetko govori. Istinita je to priča o ljubavi Marije Ivošev Đukine i Marina Sitarića, čija je ljubav tragično završila, poput ljubavi Romea i Julije Williama Shakespearea. Marija je imala 18 godina, a Marin je bio nešto stariji. Voljeli su se i željeli se uzeti, ali roditelji djevojke su se tome protivili. Marin za njihovu Mariju nije bio dobar, iako je ona mislila drugačije, a roditelji su očekivali »bolju priliku«. Ovaj zaljubljeni par pokušao je sve i svašta kako bi smekšao tvrda srca Marijinih roditelja, ali uvijek su na-ilazili na negiranje i nerazumijevanje, te je njihovu ljubav prekrio crni veo tuge, očaja i bezizlaznosti.
U SMRT ZBOG NERAZUMIJEVANJA
U to vrijeme, kada još nije bilo elektroničkih uređaja bez kojih danas ne možemo, mladi su više prijateljevali, družili se na igrankama i prelima, šetali krivudavim sokacima, susretali se, razmjenjivali lijepe riječi, a pjesma se čula sa svih strana. Poslije jedne igranke u kavani kod Marina Aljmašca, mladež se polako razilazila kućama. Među njima su bili i Marija Ivošev i Marin Sitarić, ali umjesto da odu svatko svojoj kući, produžili su prema njivama ispod sela. Ubrzo se tu dogodila tragedija koja je uznemirila sve mještane. Marin je metkom usmrtio svoju voljenu Mariju, a kada je htio pucati u sebe, metak se zaglavio u cijevi staroga pištolja. Tada je pokušao nožem presjeći vratne žile, ali to mu nikako nije uspijevalo. Onako krvav, uputio se kući i s očevom lovačkom puškom vratio se kod tijela svoje voljene Marije. Ubio je i sebe. Kako mladi nikako nisu dolazili svojim roditeljskim kućama, krenuše u potragu za njima. Idući za krvavim tragom, otac momka je pronašao dvoje mladih mrtve, jedno uz drugo. Tuga, jecaji i bol. Sve bi dali da se vrate nekoliko sati unazad, sve bi im dopustili, ali bilo je kasno. U Marinovom džepu pronađeno je oproštajno pismo gdje je pisalo kako on nije kriv za ovakvu sudbinu, zahvaljuje svojim roditeljima koji su ga othranili i pozdravlja svoje prijatelje. U nastavku piše, kako su oni zajednički otišli u smrt jer Marijini roditelji nisu imali volje da ona ode »na viru«, da uskoči kod njega. Na kraju pisma je molba da oboje budu pokopani u isti grob. Posljednja želja im je i ispunjena. Obje pogrebne povorke koje su krenule od Marijine i Marinove kuće susrele su se i sjedinjene zajedno produžile prema groblju.
Stariji danas govore kako su Marija i Marin bili mladi dobra srca, oboje vrijedni, crnomanjasti i lijepi. Njihovu sudbinu je opjevao i nepoznati pjesnik iz Berega stihovima koji se i danas spominju:
Kratak život, dugo govorenje, / ubi Marin Maru za voljenje. / Mile majke vince vi pravite / i na groblje nama donesite. / Na Mariju sadte karanfliju, / na Marina sadte rozmarina. / Oprosti im Bože sa nebesa / neka rastu na mrtvi tjelesa.
SLIČNOST S SHAKESPEAROVIM JUNACIMA
Velika je sličnost tragične ljubavi Marije i Marina i Romea i Julije. U Shakespeareovoj priči Romeo susreće Juliju na zabavi obitelji Kapuletti i između njih se rađa ljubav, ali i i mržnja njihovih obitelji. Pretpostavlja se kako su se Marija i Marin zaljubili na zabavi, odnosno na plesu, a i posljednju noć su proveli na plesu u kavani kod Marina Aljmašca. Shakespeareov se par ipak tajno vjenča pred svećenikom, što Marija i Marin nisu uspjeli, iako su molili Marijine roditelje. Juliju njezini otac i majka žele udati za Parisa, uglednog i bogatog mladića. Tako su i Marijini roditelji tražili »bolju priliku« za Mariju. Julija radije izabire smrt zbog vječne ljubavi prema Romeu obećane pred Bogom, nego udaju za Parisa. Nažalost, smrt izabiru i Marija i Marin, kad već ne mogu biti vjenčani pred Bogom.
Fratar Lorenzo, želeći spriječiti tragediju, daje Juliji napitak koji bi je trebao uspavati, a Romeu šalje poruku kako je ona zapravo živa. Glasnik ne stiže Romeu na vrijeme reći istinu zbog epidemije kuge koja je izolirala grad. Romeo odlazi u grobnicu Kapuletija i shvativši da mu život bez Julije više nema smisla, ispija otrov i umire. Neposredno nakon toga budi se Julija i vidjevši pokraj sebe mrtva muža, uzima bodež i oduzima sebi život. Marin, vidjevši da se metak zaglavio u cijevi staroga pištolja, ne bira sredstvo, te je prvo nožem htio prerezati vratne žile, ali ne mogavši, ubija se iz očeve lovačke puške. Pred grobnicu nakon tragedije Romea i Julije dolaze ostali članovi dviju obitelji. Nad mrtvim tijelima njihove djece oni se mire, jer shvaćaju kako je uzrok tragedije njihova nerazumna mržnja koja je donijela golemu nesreću. Dvije pogrebne povorke susreću se u Beregu i sjedinjuju, a Mariju i Marina sahranjuju u isti grob. Roditelji nažalost tek tada shvaćaju kako su pogriješili, a njihova nerazumnost je donijela veliku nesreću.
Istinitu priču o Mariji i Marinu u knjizi »Bački Breg i njegovi žitelji« pribilježio je i novinar, kroničar i publicist Milenko Beljanski, koji je preminuo 1996. godine.
Puno je ovakvih, nažalost istinitih ljubavnih priča s tragičnim krajem na cijeloj zemljinoj lopti, a ljubav Marije i Marina će se, izgleda, spominjati sve dok bude i Berega sela. Osobito u ovim dugim, zimskim noćima. Taj je događaj neizbrisiv kamenčić mozaika povijesti ovog malenog sela i njegovih stanovnika.