Arhiv tekstova

Pjesnik, novelist, dramatičar, romanopisac i esejist Miroslav Krleža rođen je u Zagrebu 7. srpnja 1893. godine. Nakon niže gimnazije u Zagrebu, školovao se u vojnim zavodima u Pečuhu i Budimpešti, odakle se 1913. vraća i počinje raditi u novinskim redakcijama, objavljuje prve književne priloge (»Legenda«, 1914.) te postaje profesionalnim književnikom. Nastupa kao rušitelj tradicije i zagovornik nove poetike koja se uvelike podudara s ekspresionističkom. Aktivno sudjeluje u Prvome svjetskome ratu, a nakon njega se priklanja krugu vršnjaka koji općemu nezadovoljstvu daju prve sustavne oblike hrvatskoga komunističkoga pokreta. U avangardističkome duhu uređuje s Augustom Cesarcem 1919. časopis »Plamen« kojim bjelodano upozorova na ideološku (komunističku, boljševičko-lenjinističku) obojenost njegova ekspresionizma.

 

Golem tematski raspon

 

Krležino se djelo opire tipološkoj raščlambi zbog žanrovske obuhvatnosti i rastezljivosti te golema tematskoga raspona, ali i jedinstvene stilske pozicije: njegova je fraza savladala misaonu strukturu i govorni ritam hrvatskoga izraza bez presedana u uzorima. Odnos prema tradiciji razvijao se od nastupnoga osporavanja do enciklopedijske sinteze, a Krleža je s hrvatskim prilikama i njihovim općim, pa i estetskim formama u neprestanu dijalogu.

Jedna od prvih i najopsesivnijih Krležinih tema bezuvjetno je rat. Njome se intenzivno bavio u pjesmama, prozi i dramama. Njegovu liriku, koju u samokritičnoj retrospekciji naziva »Moja ratna lirika«, (Pjesme I i II, 1918. i Pjesme III, 1919.) nerijetko prožimlju motivi Golgote i Velikog petka, no iz njih ponekad progovara zagovornik lenjinističke ideologije pronoseći jeku ruskog Oktobra 1917. godine. Jedna od najsnažnijih i umjetnički najvrjednijih antiratnih knjiga u europskoj književnosti zacijelo je Krležina zbirka novela »Hrvatski bog Mars« (1922.). U ovoj noveli, kao i drami »U logoru« (prvotno naslovljenoj »Galicija«) koja je zabranjena na sam dan zakazane praizvedbe, 30. prosinca 1920., skupio je Krleža u svojim likovima svu tragiku i sve rane hrvatskih ljudi, koji stoljećima ratuju i krvare, a uvijek za tuđu korist. Odmah poslije prvoga izdanja »Hrvatskoga boga Marsa« izlaze »Novele« (1924.), zatim »Hiljadu i jedna smrt« (1932.) pa opet »Novele« (1937.) čija proza čvrsto uporište pronalazi u hrvatskom, posebice zagrebačkom (malo)građanskom životu poslije Prvoga svjetskoga rata. Ukupno je do 1930-ih objavio nekoliko stotina pjesama, ali se neusporedivima drže »Balade Petrice Kerempuha« (1936.) koje predstavljaju pjesnikovu viziju cjelokupne hrvatske povijesti kroz niz seljačkih buna i protesta u leksiku barokne kajkaviane. Ovo velebno pjesničko djelo pisano je (re)konstrukcijom staroga kajkavskoga jezika prema jeziku Habdelića i Vramca, Belostenca, Mikloušića, Brezovačkog i Lovrenčića, jezikom prema kojemu je pokazivao trajnu nostalgiju. Lirske motive i intimističke ugođaje najavljuje konačno zbirkom »Pjesme u tmini« (1937.) nadahnutom humanom građanskom sućuti nad socijalnom bijedom, ali bez ideološke patetike. U njima se može iščitati pjesnikov protest protiv nepravde i bijede malog čovjeka.

 

Drame, romani, eseji

 

Dramaturški krug glembajevskoga ciklusa s psihološki nijansiranom galerijom likova (drame »Gospoda Glembajevi«, »Leda«, »U agoniji«) zaokružuje istoimena proza. Na tragu građe glembajevskoga te nezaokružena jakobinskoga ciklusa (novele »Hodorlahomor veliki«, »Mlada misa Alojzija Tičeka«, »Smrt Florijana Kranjčeca«), Krleža razvija svoj ključni pripovjedni tekst  prvim modernim roman hrvatske književnosti »Povratak Filipa Latinovicza« (1932.). Priča je to o povratku glavnoga lika kući nakon desetogodišnjeg izbivanja i pokušaju da pronađe odgovore na pitanja koja su ga oduvijek mučila (otac, identitet, pripadnost društvu, ljubav).  Pričom o umjetniku, koja zadire u bitna ograničenja hrvatske sredine i kulturnoga modela, korespondira s europskim matricama (M. Proust, R. Musil, R. M. Rilke). U satirično-lirskom romanu s društvenom tematikom »Na rubu pameti« (1938.), romanom koji osuđuju totalitarizam  »Banket u Blitvi« (1938.,  zaključni dio 1964.) te osobito u pet knjiga »Zastava« (1960-ih) fabula se razlijeva u mrežu esejističkih asocijacija.

S druge strane u esejima, posebice o identifikacijskim karakterima poput J. Križanića ili F. Supila, koji se bave obzorom slomljena intelektualca, rabi romanesknu tehniku. Polemičnost Krležina esejizma ne ogleda se tek u promišljenoj obrani svojih polazišta (»Moj obračun s njima«, 1932.; »Dijalektički antibarbarus«, 1939.)  nego i u trajnoj težnji za čvrstim uporištem (»Deset krvavih godina«, 1937.). Veći, nefikcionalni dio Krležina opusa, od tekstova o književnosti i umjetnosti (eseji o S. S. Kranjčeviću, R. M. Rilkeu, I. Meštroviću, K. S. Gjalskom), putopisno-feljtonske zbirke »Izlet u Rusiju« (1926.) do memoarskih reminiscencija (»Djetinjstvo u Agramu«, 1952.; »Davni dani«, 1956.; »Dnevnik«, 1977.) izazivao je kontroverze. Krleža inzistira na poosobljenju iskustva, pa su mu i enciklopedijske bilješke, tzv. marginalia lexikographica, izrazito autorskoga pristupa. Povijest kritičke literature o Krleži (Krležologija, I-VI, 1989.-93.) obradio je S. Lasić, a u Leksikografskome zavodu, koji nosi njegovo ime, izlazi i encikopedija Krležijana. 

U 88 godina života (umro je u Zagrebu 29. prosinca 1981.) i 66 godina književne produktivnosti napisao je pedesetak svezaka pjesama, novela, romana, drama, eseja, polemika, putopisa, dnevnika, memoara, enciklopedijskih natuknica i političke publicistike: u njegovu djelu možemo naći sve oblike književnog izražavanja.