Arhiv tekstova

Antun Branko Šimić pjesnik je s izrazitom težnjom da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Rođen je u Drinovcima (Hercegovina) 18. rujna 1898. godine. Od 1910. pohađao je širokobriješku franjevačku gimnaziju, potom je 1913. godine nakratko boravio u Mostaru, a zatim odlazi u Vinkovce gdje je završava četvrti i peti razred gimnazije. Nakon Vinkovaca, školovanje nastavlja u Zagrebu. Dvije godine kasnije, u sedmome razredu, zbog propisa koji nisu dozvoljavali objavljivanje novina učenicima, napušta zagrebačku gimnaziju i pokreće časopis »Vijavica«. Od tada se posvećuje književnosti, objavljuje članke i pjesme u brojnim časopisima (»Grič«, »Kritika«, »Plamen«, »Hrvatska prosvjeta« i dr.), te 1919. godine pokreće časopis »Juriš«. Godine 1924., kada pokreće časopis »Književnik«, obolijeva od sušice. U nadi izlječenja putuje u Dubrovnik, no zdravstveno mu se stanje pogoršava pa se vraća u Zagreb u kojem umire 1925. godine.

U književnosti se javlja 1913. godine »Zimskom pjesmom« (Luč) oponašajući Matoševo stvaralaštvo. U vrijeme kada pokreće »Vijavicu«, Šimić se okreće dijelom ekspresionističkom shvaćanju umjetnosti izlažući svoju poetiku u programatskim tekstovima objavljenim u »Vijavici« i »Jurišu« (Namjesto svih programa, Usamljenost duha i dr.) ulazeći tako u prijepore s književnim suvremenicima i prethodnicima. Svoj put započinje potpunim negiranjem tradicije i osporavanjem bilo kakve sveze između književnosti i stvarnosti u kojoj ona nastaje, a pod snažnim utjecajem njemačkog ekspresionizma koji je upoznao putem berlinskog časopisa »Der Sturm«. Za života je objavio jedino zbirku »Preobraženja« (1920.) u kojoj je dijelom sabrao pjesme koje su već bile objavljene u periodici. Ovom se zbirkom Šimić predstavio čitateljstvu kao izraziti avangardist, koji svoje stihove gradi na podlozi očuđenja svijeta, neovisno o pravilima tradicijom utvrđenog jezičnog i formalnog ustroja stihotvorstva. Nakon smrti su mu objavljena »Sabrana djela« koja uključuju njegovo pjesništvo razasuto po časopisima, kao i članke posvećene likovnoj umjetnosti i književnosti.

Bio je pjesnik s izrazitom težnjom da zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta. Volio je strogi red čuvajući se razlivenosti i praznine. Zahtijevao je od pisaca da odbace svu dekorativnost i otmjenost: »... da bacimo iz sebe sve trope, figure, metonimije, aliteracije, asonance, sve ono što je ukus, što je retorika i ljepota, to će reći sve ono što je suvišno – i da govorimo istinu«. Književnopovijesna znanost Šimićev stih smatra »međuprostorom vezanog i slobodnog stiha« (Slamnig). Riječ je o osobitoj upotrebi slobodnog stiha koji je određen deseteračkom podlogom. Šimićevo prevrednovanje jezičnog ustroja očituje se u vizualnoj organizaciji stihova te u oslanjanju na osnovne izraze pjesnikovog doživljavanja svijeta, a time i u gubitku interpunkcije. Njegov interes za vizualni aspekt pjesništva očituje se u koloriranju sadržaja pjesama koje, ovisno o svojoj raznovrsnosti, pokazuje pjesnikov odnos prema prolaznosti i vječnosti. Tako je u »Preobraženjima« raznovrsnim koloritom ilustrirana vjera u vječnost, koja u kasnijoj lirici (»Siromasi«, 1922. i dr.), intoniranoj bezbojnim, odnosno crnim i bijelim tonovima, nestaje. Šimić je pjesnik siromaha, grada i tijela koji svoje teme vidi isključivo u individualno-psihološkom značenju. 

Šimić je i pjesnik ljubavi, smrti, straha i boli duše  koji osjeća trajni duhovni nemir i tjeskobu, ali i svijest o ljudskoj nemoći pred ključnim životnim pitanjima. Kako je bolovao od rane mladosti, nosio je u sebi smrt te je bio svjestan njezine nazočnosti osjećajući kako ona u njemu raste te da će ga jednoga dana, uskoro, posve ispuniti. Umro je vrlo mlad, u dobi od 27 godina.