Arhiv tekstova

U ponedjeljak, 7. posinca, navršit će se 42 godine od smrti dr. Josipa Andrića. U arhivu HKUPD-a »Matoš« pronašli smo posljednje pismo koje je dr. Andrić poslao svom prijatelju Antunu Šarvariju u Plavnu:

 

15.XI.1967.

Dragi Antale!

Polako umirem. Ležim i ne mogu više iz kreveta. Ne mogu ni pisati. Teško. 29. X. primio poslidnje pomazanje. 8. XI. od Pape blagoslov iz Rima. 14. XI. me pričestio biskup Kuharić, ali pričest mi donose i u druge dane. I tako sam opremljen za vječnost. 27. XI. je smrtni dan moje mame Plavanjke. Hoću li taj dan doživiti? Ili preživiti?

Mislim na sve vas u Plavni. I sve pozdravljam. Molite za mene.

čika Joži

Doktor Andrić je preživio smrtni dan svoje majke, ali je ipak ubrzo umro, 7. prosinca 1967.

U Glasu koncila od 25.prosinca 1967. Živko Kustić je o pokopu dr. Andrića, među ostalim, napisao:

»U subotu 9. prosinca pokopali smo na zagrebačkom groblju Mirogoju dr. Josipa Andrića. U hladno predvečerje tisuće ljudi, uglavnom zrelih muškaraca u tamnim odijelima, desetci vijenaca, bogoslovi u bijelim roketama oko nadbiskupa kardinala Šepera koji je vodio sprovod, sakrivene suze, prigušeni jecaji i neka čudna, svečana, radna ozbiljnost. Tihim pokretima ruku pozdravljali su se stari znanci iz različitih krajeva naše zemlje, čula su se imena koja smo kao djeca čitali na stranicama mnogih svetojeronimskih knjiga, onih knjiga što su dopirale u svako naše selo i na kojima je svima pisalo: uređuje dr. Josip Andrić.«

Uz 20. obljetnicu smrti dr. Josipa Andrića Jakov Matić je u Glasu koncila od 6. prosinca 1987. napisao lijep članak o ovom velikom čovjeku pod naslovom Jeronimski vitez, iz kojeg prenosimo samo jedan dio:

»Život bačkoga Šokca Andrića ima i svoj posmrtni produžetak. Najprije je 30. kol. 1969. u motelu Ristovača kod Bačke Palanke održan o njemu simpozij (repriza je iste godine upriličena u Zagrebu, gdje je g. ‘71. objelodanjen i zbornik radova s toga simpozija). Sljedećeg dana, 31. kol., otkriveno je Andrićevo poprsje u crkvenom dvorištu u Plavni...

Andrić je bio praktički katolik, profilirana duhovnog značaja. Redovito je bio na misi, obavljao je privatne pobožnosti, u duhu svoga doba, a osobito je nastojao oko širenja kulta bl. Nikole Tavelića. G. 1931. vodio je prvo hrvatsko hodočašće u Svetu zemlju. A na polju crkvene glazbe stvorio je 50-ak skladbi.

...Moglo bi se reći da je bio svojevrstan (neo)prosvjetitelj s crtama zakašnjelog nacionalnog romantizma (u estetskom, i u metodskom smislu), sposoban za (pismenu) komunikaciju s čitateljem, privlačan i poučan, novinarski zanimljiv, urednički inventivan.

Jasno je da nama poratnima već dugo Andrić i njegovo doba bivaju sve daljima, ne samo po godinama. No koliko smo mi uopće dalje (u prosjeku) – u kulturnom, duhovnom i religioznom pogledu – od doba s kojim je uglavnom prekinuta susljednost. Kuzma Moskatelo ne reče bez razloga: naš bivši seljak i zapušteni građanin prečesto nije mnogo pismeniji od dojučerašnjeg stanovnika sela. Za toga bivšega seljaka XX. stoljeća trebaju nam novi Andrići!’

Možda ih i ima?«