Arhiv tekstova

Ne možete s njima, ne možete bez njih, vele (mudri) Irci (o ženama). Ali, osim što je njihova ljepota i bezgranična strpljivost glede svih produkata i zamješateljstava što ih muškarci čine, pod kapom nebeskom — bezgranična, i što je njihovo postojanje, uopće, dokaz kako starozavjetni  tvorac, Elohim, Jahve, kako Vam drago, ipak nije, makar samo dok ih je stvarao iz Adamova rebra, bio baš takav nakrivo nasađeni i mrzovoljni namćor kakvim ga pomenuti spis(i) predstavlja(ju), (ah, te) žene su  upravo u djelima kakvima i kojima pripadaju i ovdje izneseni prijedlozi kulturnih slastica ponuđenih za ovaj tjedan, tko zna koji put dokazale kako su, u najmanju ruku ravne svojim manje lijepim, manje izdržljivim i manje tolerantnim, pa, što da ne, i manje nadarenim supatnicima i suputnicima u povijesti roda ljudskoga-muškarcima. 

 

STANKA GJURIĆ: LEKCIJA O DRSKOSTI - Stanka Gjurić je u svijet umjetnosti ušla još koncem 70-ih godina prošloga stoljeća, afirmirajući se na prostorima bivše zajedničke domovine, do sredine 80-ih, kao jedan od najperspektivnijih majstora stiha iz Hrvatske, a do  konca nesretnih 90-ih, umornog i minulog 20. stoljeća i početka novog tisućljeća, već i kao jedna od najrafiniranijih i najosobenijih poetesa/stilista  hrvatske suvremene literature, prelivši višak svoje spisateljske nadarenosti i u druge žanrove, pišući britke kolumne i prikaze, osvrte i eseje u raznim časopisima, tjednicima i dnevnim novinama u matičnoj zemlji, angažirajući se uspješno i umješno (i umjesno, dodao bih) i na malom i velikom ekranu. Uza sve to, ona  (p)ostaje suvereni  intelektualac i suvremena žena liberalnih shvaćanja i širokih svjetonazora glede svih tema koje mogu pokrenuti pažnju jednog modernog multimedijalnog poliglota i umjetnika koji duhovnu subraću i sestre može (po)tražiti (i koje je, vjerujem, odavno našao) u društvu veličina što su se jednako djetinje raskalašno, emersonovski razbludno i rousseausovski znatiželjno bavili svime što privlači i pozornost Stanke Gjurić - od opiranja autoritetima, britko i jezgrovito sažetom i iskazanom u pravom manifestu odrastanja i izrastanja u slobodnu i slobodnomisleću jedinku, u eseju po kojem je čitava knjiga i naslovljena, preko emotivnoga života i seksa, koji mogu biti shvaćani i razmatrani zasebno (kako to većina muškaraca, primjerice, čini), ili ne, kako ispravno smatra Gjurićeva, do neizbježne teme svih eseja, ljubavi, života, napose - (stare, dobre) Smrti (i), Tanatosa, čak ako se o istima poimence i naizgled i ne govori. Knjiga eseja Stanke Gjurić, uopćeno i ukratko, bavi se tematskim opsegom duhovnog obzorja jednoga Henryja Millera, stilom i jezič-nim vokabularom dostojnim Jursenarove ili onoga iz ponajboljih eseja Simone de Beauvoir, sve to osmatrano i opservirano iz vizure i glazure Sylvie Plath, ali ne s njezinim fatalizmom što je okončao i čitavu storiju  nesretne pjesnikinje suicidom, već umovanjem i promišljanjem vječnih, a opet iz nekog rakursa i svakidašnjih tema za opservaciju; tema, vedrim vitalizmom i zdravim panteizmom jedne Anais Nin. Glede svega ovdje, a poglavito u knjizi iznesenog, vrlo je uspio izbor reprodukcije najvećeg likovnog umjetnika 20. stoljeća, Henri Matissea, »Joeur de vivre«, za naslovnicu ovitka ove sjajne knjige: kao što je za Milka Valenta na ovomu mjestu izrečeno da svojim riječima slavi kako ljepotu i veličinu pisanja, tako i života, tako se za Stanku, glede toga, mora reći da pisanjem o životnim nedoumicama, nedaćama i  začkoljicama čini isto to - pjeva (o) besmrtnosti  ljubavi (k životu).

 

Aimee Mann: »Lost in Space« - u ponajboljoj tradiciji akustičarskih songwriter/songstera ljepšega spola s konca 60-ih i početka 70-ih (prije svih Joni Mitchell i pokojne Laure Nyro), Aimee Mann se nadovezuje na poduži prikaz  najsvježijeg književnog ostvarenja zagrebačke (rodom čakovečke) sestre po duhu, Stanke Gjurić: znana ponajviše po vrsnom soundtracku za već kultni film najmlađe generacije P.T. Andersonov tour-de-force, »Magnolia«, Aimee Mann ogrnuta u aranžersko-glazbeno-stihoklepačko ruho sve od melankolije, jeseni i retro/post-hippy i post-beat svjetonazora, priča kratke priče u cut-up formi nalik filmovima Roberta Alltmana ili Carverovim pričama s kojekakvih verandi antialkoholičarskih centara s juga SAD-a, o vječnim temama, ljubavima i razlazima dvoje, troje, tisuću ljudi (i ideala) i snova, koje uvijek skončavaju u prvom licu jednine: nešto slično je nedavno u svom kućnom studiju (a i ovaj je CD spreman u kućnom okruženju, te je jednako introvertirano obojen) publici ponudila na novom albumu Lucinda Williams, a davno, kada je potpisnik ovih redaka bio mlad, ovako se umio izraziti još jedino Neil (forever) Young u svojoj  depresivnoj akustičarskoj country & western fazi s albuma »Comes a Time«, ili, još ranije, »Harvest«. Kupite ovaj CD, skuhajte si bokalčić vina i  sjedite kraj topla kamina, slušajući glazbu - ne garantiram da će proljeće pohitati istog trena, ali da ćete otkriti neku neobjašnjivu  ljepotu u osami i dugoj zimskoj noći, u to Vas uvjeravam. I knjiga i CD što ih preporučam idealni su darovi (ali-muškarcima, od žena) za sutrašnji praznik.

 

R. G. Tilly