Arhiv tekstova

U povodu obilježavanja 800 godina od osnivanja franjevačkog reda, u Subotici je u franjevačkoj crkvi sv. Mihovila u četvrtak, 26. studenog, održana misa zahvalnica, a potom svečana akademija u Velikoj vijećnici Gradske kuće u nazočnosti velikog broja gostiju, predstavnika franjevačkih samostana, hrvatskog veleposlanstva i konzulata, lokalne samouprave, Hrvatskog nacionalnog vijeća, te hrvatskih institucija. Gvardijan subotičkog franjevačkog samostana pater Ivan Bošnjak istaknuo je kako je ova obljetnica širom svijeta, na svim kontinetima i u mnogim europskim državama, obilježena kulturnim, znanstvenim i duhovnim programima.

»I mi ovdje u Subotici obilježavamo svečanost 800. godišnjice franjevačkog reda i na takav način pokazujemo da smo dio europskih i svjetskih događanja. Večeras duhovno-kulturnim programom želimo sebi posvijestiti ne samo povijest, nego prije svega želimo još dublje otkriti i dotaknuti duhovno blago sv. Franje i franjevaca, koje smo baštinili i koje posjedujemo, a trebamo se njime služiti na dobro sadašnjih i budućih generacija. Osoba i život sv. Franje Asiškog i danas je prisutna i aktualna. Evanđelje je uvijek bilo polazišna točka sv. Franje, ono je i danas prisutno kao temelj naše kulture i civilizacije. U Bačkoj kroz čitav niz stoljeća djeluju i žive franjevci i na samim i počecima i temeljima grada Subotice, stoje franjevci«, rekao je fra Bošnjak, osobito zahvalivši Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata za potporu u pripremi proslave.

 

U borbi protiv krivovjerja

 

Fra Petar Cvekan, tajnik hrvatske Provincije sv. Ćirila i Metoda, rekao je kako je sv. Franjo uvijek želio biti tamo gdje ima ljudi i gdje se nešto događa, jer bi tako i on mogao nešto naučiti, te je stoga jedna od stožernih franjevačkih kreposti malenost.

»Ima mnogo podataka i o čovjeku i o franjevačkom redu, o svim tim događanjima i zbivanjima, no svi podaci nikad se neće moći skupiti. Postoje neki podaci, to su Božji podaci o čovjeku, o prirodi i zbivanju, a Bog je živ i on večeras kroz sve te podatke izrečene i one neizrečene može nama donijeti jednu novu poruku za naš život. Zato svima želim novi mir i novo dobro«, poručio je fra Cvekan, koji je inače i predvodio svečanu misu zahvalnicu.

U ime provincije Bosne Srebrene, najstarije franjevačke provincije na prostoru Balkana iz koje su nastajale druge, nazočne je pozdravio fra Filip Karadža, gvardijan franjevačkog samostana sv. Ante u Beogradu. Franjevačka provincija Bosna Srebrena kontinuirano djeluje u Bosni i Hercegovini od 1291. godine, kada na tamošnje prostore dolaze dvojica učenih franjevaca na poziv srpskoga kralja Milutina, koji moli Papu da mu pošalje dva ugledna redovnika kako bi se borili protiv krivovjerja u Bosni. Vikarija Bosne Srebrene službeno je ustanovljena 1340. godine, i do danas franjevci neprekinuto djeluju na tom teritoriju.

»Mi smo prisutni i u Beogradu, u našem drevnom samostanu i ovdje bih želio spomenuti sv. Ivana Kapistrana koji 1456. sudjeluje u obrani i brani Beograd od Turaka. Tada gine 70 franjevaca trećoredaca ‚za Krista i Crkvu‘ kako piše u kronici cerničkih fratara. Procvat franjevačkog reda i Katoličke crkve na području današnjega Beograda bio je od 1717. do 1739., kada je Beograd ponovno oslobođen, da bi 1739. ponovno pao pod Turke i nakon toga bivao oslobođan. Znači, kako se politička situacija mijenjala –tako se poboljšavalo ili pogoršavalo stanje i katolika i franjevaca. Mi, bosanski franjevci, ponosni smo na naš dijalog, na naše propovijedanje mira i dobra, i na svu našu franjevačku braću. Mi se ne želimo hvaliti našom poviješću, nego želimo biti doslijedni jednom geslu koje kaže: ‚Zapiši, pa će i Bog zapamtiti‘. Evo, mi smo zapisali 800 godina, i neka nas Bog sve zapamti i u idućih 800 godina«, rekao je fra Karadža.

 

Svjedočanstvo vjere, životom i djelima

 

O povijesti franjevaštva, dugoj skoro cijeli milenij, govorio je dr. sc. Robert Skenderović iz Zagreba, koji je istaknuo kako se vrijeme u kojemu je djelovao sv. Franjo može usporediti i s današnjim vremenom.

»I tada su u društvu prevladavali sebičnost, pohlepa za materijalnim, duhovna ispraznost i licemjerje. I tada su ljudi osjećali besperspektivnost i dezorijentiranost. U takvim prilikama sv. Franjo se pojavio kao osoba koja je svoju vjeru svjedočila svojim životom i djelima, koja je iskreno isijavala optimizmom kakvim bi trebao svijetliti svaki vjernik, onim snažnim optimizmom koji proizlazi iz radosne vijesti Kristova uskrsnuća i spasenja svijeta. Uskoro su se sv. Franji počeli pridruživati brojni sljedbenici koji su željeli prihvatiti njegovu ideju života u siromaštvu i posvećenosti Bogu. Franjevaštvo se Europom proširilo jako brzo, a još za njegova života franjevci su stigli i u naše krajeve. Za prostor Bačke važno je reći kako su franjevci iz Bosne i Dalmacije već u 13. stoljeću bili dušobrižnici u Baji, te da su 1301. godine članovi ugarske provincije preuzeli templarski samostan u Baču.« 

Govoreći o franjevačkom Trećem svjetovnom redu, mons. Stjepan Beretić svoje je izlaganje započeo slikovitom povijesnom pričom o počecima franjevaštva u to vrijeme u porobljenoj Bačkoj:

»Tko kod pozna katoličku Bačku znade da su za vrijeme turskoga ropstva i nakon oslobođenja od Turaka franjevci bili jedini pastoralni djelatnici u plodnom međurječju. U 17. i 18. stoljeću su franjevci bili vjerni pastiri Isusova malog stada, satima su putovali po zimi i suncu, po snijegu i po kiši, da obiđu sve. Crkava zapravo nije ni bilo, već su to bile kolibe ispletene od pruća, nije bilo orgulja, lijepog ruha i narod je bio siromašan, živjelo se u zemunicama. Tako siromašnom puku su služili siromašni franjevci. Bila su vremana velikog bježanja, bježali su franjevci s narodom u Segedin, bježali u Petrovaradin, u Baju. Muški svijet je bio po ratovima, turske provale nisu dale predahnuti. Tada su franjevci osvojili srce bačkog čovjeka. U 17. stoljeću je bilo neusporedivo manje vjernika. U Subotici je 1731. bilo oko dvije tisuće vjernika, u Somboru oko tisuću, po selima tek po par stotina ili još manje. U takvim prilikama franjevci su zaslužili onu veliku ljubav koju i danas uživaju u Bačkoj«, rekao je mons. Beretić podsjećajući, kako su u Bačkoj podjednako djelovali hrvatski i mađarski franjevci, u Potisju i Subotici su djelovali franjevci mađarske franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, a u cijelom Podunavlju, od Petrovaradina do Budima, djelovali su hrvatski franjevci provincije Bosne Srebrene. Također, prve škole u Baču, Somboru, Baji i Subotici osnovali su franjevci, a somborsku i subotičku gimnaziju vodili su desetljećima. Danas franjevci više nemaju svoje župe ni u Baču, ni u Subotici, niti u Baji i Somboru, gdje su ostali i bez svoga samostana. 

 

Humanitarni rad i početak kongregacije

 

Još za života sv. Franji se pridružuje Klara di Fafarone, koja osniva ženski ogranak reda – klarise, a njima se ubrzo priključuju brojni sljedbenici.

»Premda je živio siromašno, sv. Franjo je bio privlačan i sve je više ljudi željelo živjeti na njegov način. Franjini i Klarini sljedbenici živjeli su u siromašnim samostanima, a njima su se pridružili vjernici koji nisu htjeli ili nisu mogli živjeti u samostanu već su u svijetu nastojali ostvariti ideale sv. Franje. Zato je on za njih napisao posebno pravilo 1209.«, rekao je Beretić te iznio niz podataka vezanih za subotičke trećoredce, među kojima i kako je u sačuvanim starim spisima franjevačkog samostana kao prvi zavjetovani trećoredac 1886. godine upisan zemljoradnik Roko Suturović u Subotici. 

»Od župnih zajednica svjetovnih franjevaca najglasovitija je ona u Sonti. Sonćanski su se župnici uvijek oslanjali na franjevački svjetovni red u svim svojim pastoralnim zahvatima i cijela naša Subotička biskupija duguje veliku zahvalnost franjevačkom redu. Tu zahvalnost i privrženost franjevačkoj duhovnosti i franjevcima nitko ne zna izraziti bolje od puka. Za puk su franjevci kao najmili rođaci, dok ih mađarski narod zove prijateljima (barátok), Hrvati su ih zvali, a i danas ih od milja zovu ujacima«, rekao je Beretić. 

U Subotici djeluju i dva samostana družbe Kćeri milosrđa, trećeg samostanskog reda sv. Franje, i to u župama sv. Roka i Marije Majke Crkve. Kongregacija je nastala iz Svjetovnog trećeg reda u Blatu na Korčuli, a njegova utemeljiteljica Marija Petković, danas blaženica, osobno je 1923. godine boravila u Subotici. O humanitarnom radu, te počecima kongregacije govorila je časna sestra Eleonora Merković podsjećajući, kako su Kćeri milosrđa u Suboticu došle na poziv tadašnjeg ministarstva da prihvate staranje o djeci u Kolijevci. Te 1923. godine šest časnih sestara prihvatilo je staranje za oko stotinu djece bez roditelja koja su bila smještena u Kolijevci, a Marija Petković osobno je po okolnim salašima prikupljala milostinju i namirnice za sirotišta u Subotici i Blatu. Sestre su ostale raditi u Kolijevci sve do 1941. kada su otpuštene, a rad su prenijele u svoj samostan koji je u župi sv. Roka izgrađen 1930. godine. Od 1972. godine aktivne su i u župi Marije Majke Crkve u Šandoru, a 1990-ih godina u okviru samostana otvoren je vrtić, no za sada časne sestre još nemaju pravo raditi s djecom.

Program svečane akademije uljepšan je nastupom zborova Collegium musicum catholicum iz Subotice i franjevačkog zbora sv. Ivana Krstitelja iz Zemuna, recitatora Hrvatske čitaonice, dječjeg zbora subotičkih župa u pratnji tamburaškog orkestra subotičke Muzičke škole, a vjernici Subotičke biskupije ovom su prigodom darovali franjevcima sliku od slame sa zaštitinim znakom proslave jubileja, koju je izradila Jozefina Skenderović.