Arhiv tekstova

Na svečanoj akademiji u povodu obilježavanja 800 godina od osnivanja franjevačkog reda u Subotici, dr. sc. Robert Skenderović iz Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu govorio je o povijesti franjevaštva kroz osam stoljeća.  Ovu smo prigodu iskoristili, kroz razgovor s dr. sc. Skenderovićem približiti djelovanje franjevaca kroz tri stoljeća na prostorima današnje Vojvodine i saznati nešto više o  njihovoj ulozi u doseljavanju, razvoju kulture i očuvanju nacionalnog identiteta Hrvata u današnjoj Vojvodini.

 

HR: Kakva je uloga franjevaca u doseljavanju Hrvata u današnju Vojvodinu u 17. stoljeću?

Poznati povijesni izvori ne razjašnjavaju do kraja ovaj problem. Sasvim je sigurno da su u 17. stoljeću bila barem tri velika vala doseljavanja katolika iz Bosne, Hercegovine i Dalmacije na prostor današnje Vojvodine. Prvi val je bio sigurno prije 1622. godine kada je mohački župnik don Šimun Matković poslao Kongregaciji za propagandu vjere u Rim pismo da mu se prepusti »župa Bunjevci« koja je tada bila bez svećenika. Drugi je val bio negdje oko 1650-ih godina, jer je prema nekim izvorima tih godina u Podunavlje iz Bosne prešlo oko 2000 obitelji. Treći je val zasigurno bio u vrijeme Velikog bečkog rata 1683.-1699. godine kada je došlo do velikih etničkih migracija. Pisanje Don Šimuna Matkovića da u »župi Bunjevci« nema svećenika vrlo je važno jer ukazuje na to da prva doseljavanja u Bačku vjerojatno nisu bila organizirana od strane franjevaca. Međutim, već 1650-ih na temelju izvješća biskupa Mateja Benlića vidljivo je kako je prostor u trokutu Sombor-Baja-Bač bio pastoralno organiziran i da su brigu o hrvatskom katoličkom stanovništvu vodili franjevci provincije Bosne Srebrene. Zadnja velika seoba u vrijeme Velikog bečkog rata izričito se veže uz organizirano doseljavanje koje su predvodili franjevci. Naime, kronika franjevačkog samostana u Gyöngyösu donosi izvješće da su u vrijeme spomenutog rata Suboticu i okolicu naselili doseljeni katolici iz Bosne i Dalmacije koje je predvodilo 18 franjevaca. Treba znati da su franjevci nakon uspostave svojih župa u Bačkoj redovito komunicirali s matičnim samostanima u Bosni, kao i s ostalim franjevcima provincije Bosne Srebrene koja se prostirala od Budima na sjeveru, do jadranske obale na jugu. Franjevci su znali prilike u svim navedenim krajevima i mogli su nagovoriti narod da iz siromašnijeg kraja ili iz kraja ugroženog ratom preseli u drugi kraj. 

HR: Kakva je uloga franjevaca u oblikovanju visoke kulture Hrvata na slavonsko-podunavskom prostoru u 18. stoljeću?

Temelji moderne nacionalne integracije ležali su u pitanju mogućnosti oblikovanja visoke kulture. Mađari su imali svoju državu i mogli su na temelju državnosti graditi svoj nacionalni identitet. Srbi su, na drugoj strani, imali narodno-crkvenu autonomiju koja im je davala snagu neovisnog političkog subjekta, pa su i u Ugarskoj i u Hrvatskoj mogli nesmetano oblikovati svoj identitet. Hrvati u Ugarskoj nisu imali nikakvu političku zaštitu svoga identiteta i zato im je prijetila asimilacija. Franjevci Bosne Srebrene (od 1757. provincije sv. Ivana Kapistranskog) odigrali su tada u očuvanju hrvatskog identiteta odlučujuću ulogu. Premda je službeni jezik Crkve bio latinski, franjevci su u to vrijeme ostvarili veliku produkciju djela na hrvatskom jeziku. Najveći broj tih djela bio je vezan uz vjerski život, ali su neka bila vezana i uz znanost kao, primjerice, »Cvit likarije« fra Emerika Pavića. Na polju književnosti svakako treba istaknuti da je Kačićev »Razgovor ugodni naroda slovinskoga« među podunavskim Hrvatima bio toliko popularan da je fra Emerik Pavić već 1768. objavio i svojevrsni podunavski nastavak toga djela pod naslovom »Nadodanje glavnih dogadjaja Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga nedavno na svitlost danomu«. Svaki od naslova objavljenih na hrvatskom jeziku bio je velik kulturni događaj jer je pokazivao sposobnost samostalnog stvaranja Hrvata na području visoke kulture, književnosti i prosvjete. 

HR: Nacionalno-integracijski pokreti obilježili su 19. stoljeće u Europi. Kako su se slavonski i bunjevački franjevci odnosili prema ovim procesima i posebice prema pitanju očuvanja nacionalnog identiteta Hrvata na ovim prostorima?

U 19. stoljeću proces modernizacije europskog društva ušao je u zrelu fazu. Građanstvo je dobilo pravo sudjelovanja u političkom životu, pa je od tada na scenu nastupio moderni nacionalni identitet. Politička slabost Hrvata u tome je razdoblju još više došla do izražaja. Rekao bih da je tada među Hrvatima postojala svijest »Malo nas je, al nas ima« i da je iz nje proizašla odlučnost u borbi za očuvanje vlastitog nacionalnog identiteta. Naravno, za bunjevačku elitu u Bačkoj nacionalno je opredjeljenje bilo teška odluka jer su mađarski i srpski nacionalni identiteti imali snažnu privlačnost. Franjevci su u to vrijeme pokazali odlučnost u obrani hrvatskog jezika i identiteta, što je sasvim sigurno imalo snažan utjecaj na cjelokupno bunjevačko i šokačko stanovništvo. To je zapravo i logično, jer su oni taj jezik i identitet čuvali i razvijali stoljećima. Rekao bih da su franjevci tada ohrabrivali bunjevačko plemstvo i građanstvo da ustraju u svojoj borbi premda je to ponekad doista izgledalo kao borba s vjetrenjačama jer su mađarska i srpska nacija tada bile u naponu snage. 

HR: Jesu li i na koji način franjevci sudjelovali u Ilirskom pokretu?

Zanimljivo je da je Ilirski pokret slabo odjeknuo u Bačkoj. Štoviše, upravo su Srbi iz Ugarske bili glavni protivnici hrvatsko-srpskog zbližavanja koje je zagovarao Ljudevit Gaj, pa je Ilirski pokret na kraju uspio samo u prevladavanju unutrašnjih regionalnih podjela Hrvata i pretvorio se u hrvatski nacionalni pokret. Podunavski su Bunjevci i Šokci bili u svemu na margini zbivanja. Njihova slaba uključenost u Ilirski pokret pokazuje da je u to vrijeme bunjevačko plemstvo već debelo mađarizirano, a građanstvo još nije imalo snage za političko djelovanje. Franjevci su i ovdje pomogli očuvanju veza podunavskih Hrvata sa Zagrebom, kao središtem političkih i kulturnih zbivanja. Primjerice, znamo da je bajski franjevački samostan 1830-ih posredstvom fra Kaje Agjića dobivao »Ilirske novine«, pa su tako i u Bačkoj bili informirani o važnim događajima koji su se tada zbivali u Hrvatskoj.

HR: Franjevci su surađivali i s Ivanom Antunovićem i sudjelovali u »Bunjevačko-šokačkim novinama« i časopisu »Neven«. Što je bio cilj ovih aktivnosti?

»Kulturni boj« za vlastiti jezik bio je tada središnja točka cjelokupne političke borbe za nacionalnu emancipaciju. Hrvati su trebali i sebi i drugima dokazati da mogu biti ravnopravna nacija i da je njihov kulturni identitet bio dovoljno snažan za stvaranje visoke kulture, književnosti i prosvjete. Franjevci su, stoga, s oduševljenjem podržali nastojanja Ivana Antunovića da među Bunjevcima i Šokcima probudi nacionalni ponos. Pokretanje glasila tada je predstavljalo jedan od načina izražavanja vlastitog identiteta. Mađari su naravno već imali mnogo svojih listova, a i Srbi su u tome bili napredni. Međutim, velik je problem bio u nedovoljnom samopouzdanju bunjevačkih vođa. Anegdota prema kojoj su bunjevački uglednici odbili podržati Antunovića, navodno zaključivši »pa mi smo se već pomađarili«, najbolje pokazuje svu težinu narodnog položaja. Franjevci su tada Antunoviću bili izvor velike moralne i intelektualne snage. Svojim su sudjelovanjem u »Bunjevačko-šokačkim novinama« i kasnije u »Nevenu« davali primjer kako treba voljeti svoj jezik i svoj nacionalni identitet. Tu treba naglasiti da su to svoje izražavanje nacionalnog identiteta uvijek isticali kao prirodno pravo svakog čovjeka, uvijek poštujući jednako pravo pripadnika drugih nacija.

HR: Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u vrijeme burnih političkih previranja ali i oblikovanja hrvatskog nacionalnog identiteta, pred franjevce se postavlja pitanje njihova sudjelovanja u političkom životu. Kako su franjevci odgovorili na ovo pitanje?

Prijelaz iz 19. u 20. stoljeće bio je vrlo važno razdoblje u oblikovanju hrvatskog nacionalnog identiteta među podunavskim Hrvatima. Hrvate su regionalni identiteti razdirali više nego ikoju drugu naciju. U Dalmaciji se razvijalo dalmatinstvo, u Slavoniji slavonstvo. Podunavski su Hrvati nazivani brojnim imenima, a ni oni sami nisu se tijekom 18. i 19. stoljeća mogli odlučiti za jedno. Antunovićevo inzistiranje na bunjevačko-šokačkom identitetu u tome svjetlu treba gledati kao pokušaj da se to mnoštvo identiteta među podunavskim Hrvatima svede barem na dva najjača. Međutim, modernizacija društva je pokazala da će u budućnosti opstati samo dovoljno velike i jake nacije. Među bačkim Bunjevcima i Šokcima tada dolazi do velikog pitanja kojoj zapravo naciji pripadaju. Najjače su bile dvije političke struje: jedna je željela da bački Bunjevci i Šokci razviju vlastiti politički identitet jer na taj način ne bi došli u sukob sa Srbima, a druga je smatrala da je bunjevačko-šokački identitet kulturno sastavni dio hrvatskog identiteta, pa je prema tome logično da se Bunjevci i Šokci izjašnjavaju Hrvatima. Bunjevački i slavonski franjevci u potpunosti su podržali hrvatsku opciju, što je i razumljivo jer su svojim kulturnim radom tvorili najjaču sponu Bačke s Hrvatskom. Rekao bih da su u tome trenutku franjevci imali širu viziju društvenih zbivanja od većine bunjevačkih prvaka koji su bili ograničeni svojim provincijalnim okvirima života i djelovanja. Tek krajem 19. stoljeća pojavljuje se nova generacija bunjevačkih intelektualaca predvođena dr. Vranjom Sudarevićem, koja je pokazala zrelost i viziju integriranosti bačkih Bunjevaca i Šokaca u okvirima hrvatske nacije. Franjevci su se tada povukli iz žiže društvenog i političkog života, nastavivši prije svega svoju vjersku i kulturnu aktivnost. 

HR: Dvadeseto stoljeće je sa sobom donijelo totalitarne sustave. Kako su franjevci djelovali u tim društveno-političkim uvjetima?

Naravno, 20. je stoljeće  bilo obilježeno totalitarnim sustavima – nacizmom, fašizmom i komunizmom. Katolički su svećenici tijekom vlasti tih sustava izabrali mirnu borbu za obranu kršćanskih vrijednosti i spašavanja ljudi, jer im oružana borba nije ni priličila. U tim su uvjetima katolički vjernici i u franjevcima nalazili utočište. Oni su ih pomagali duhovno, ali često i materijalno. U mnogim su prilikama radili protiv totalitarnih vlasti u namjeri da pomognu ljudima bez obzira na vjeru i naciju, čime su pokazivali i osobnu hrabrost. Najvažnije je da su tijekom tih dugih desetljeća uspjeli sačuvati dostojanstvo i moralne vrijednosti kojima su bili posvećeni.

HR: Franjevački red postoji i djeluje kroz 8 stoljeća. Iz čega proizlazi njihova vitalnost?

Franjevci su tijekom 8 stoljeća svoga postojanja i djelovanja pokazali izuzetnu vitalnost i sposobnost da u svakome vremenu nađu pravi način duhovne i svjetovne angažiranosti. Njihova snaga proizlazi prije svega iz posvećenosti temeljnim vrijednostima koje je utvrdio sv. Franjo, ali i iz bliskosti vjernicima koji su u njima uvijek vidjeli podršku i izvor snage za svoj život. 

HR: Ima li nekih razlika u suvremenom položaju i djelovanju franjevaca u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj, Mađarskoj...?

Položaj franjevaca u ovim se zemljama jako razlikuje. U Hrvatskoj i Mađarskoj su vjerske prilike sređene pa franjevci u njima razvijaju bogatu pastoralnu i kulturnu djelatnost. Srbija je krenula putem demokratizacije, ali su katolici još uvijek obilježeni kao strani element. Zato franjevci, kao i drugi pripadnici Katoličke crkve imaju važnu ulogu ekumenskog dijaloga s ciljem uspostave povjerenja i bliskosti između katolika i pravoslavaca. Stanje u BiH je vjerojatno najteže. Tamo je rat donio veliku podjelu među pripadnicima triju najvećih konfesija. Franjevci u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine djeluju u gotovo misionarskim uvjetima i njima je potrebna svaka pomoć.

HR: Kakva je prisutnost i uloga ženskih franjevačkih redova? (npr. Kćeri milosrđa)

Ženski franjevački redovi davali su dodatnu snagu djelovanju franjevaca u ovim prostorima. Orijentirane više na socijalne i odgojne elemente društvenog života, franjevke su se brinule za one kojima je pomoć najpotrebnija i tako svojim djelovanjem davale primjer vjerske i socijalne posvećenosti. Njihovim djelovanjem franjevci među vjernicima ostvaruju puninu svoje prisutnosti i pokazuju da je franjevački red u potpunosti prepoznao izazove vremena u kojem živimo.